Na kraju Drugog svjetskog rata, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) osnovalo je Zemaljsku komisiju za istraživanje i ustanovljenje ratnih zločina. Unatoč tome, partizani su u više navrata bez suđenja odlučili kazniti svoje protivnike, a „križni put“ se ističe kao najbolji primjer takve kazne.
U svibnju 1945. skupina ustaša i domobrana, ali i civila, uputila se prema Austriji kako bi se predali britanskim vojnim snagama. 15. svibnja stigli su do mjesta Bleiburg u Austriji gdje su ih dočekali Britanci. Međutim, britanske vojne postrojbe izručile su ih partizanima te je nakon toga započeo „križni put“.
Čim su prešli granicu i ušli u Jugoslaviju, partizani su počeli ubijati zarobljenike. Mnogo njih je izgubilo život kod Maribora i Celja na području Slovenije, ali i kod Krapine, Samobora, Zagreba i drugih hrvatskih gradova. Zarobljenici su išli u kolonama kroz Sloveniju i Hrvatsku sve dok nisu stigli do logora, a neki su išli čak i do Srbije i Makedonije. Na putu do logora partizani su fizički zlostavljali i mučili zarobljenike te mnogi od njih nisu uspjeli stići do odredišta jer su umirali od gladi, žeđi, iscrpljenosti i raznih bolesti. One koji od iznemoglosti više nisu mogli pješačiti, partizani su najokrutnije mučili te naposljetku i ubili. Među zarobljenicima ne samo da je bilo i civila nego i šesnaestogodišnjaka mobiliziranih pred sam kraj rata.
Svi ovi događaji odvili su se bez ikakvog suđenja i tim su činom partizani već na samom početku vladavine uvelike narušili svoj ugled. „Križni put“ priveden je kraju u kolovozu 1945. kada je proglašena opća amnestija. Procjene broja stradalih variraju; smrtno je stradalo nekoliko desetaka tisuća civila i vojnika, no neki vjeruju da broj stradalih doseže čak 200 000 ljudi.
Saznajte više:
