Poštovani i dragi ljudi svijeta! Posebno mi je zadovoljstvo, što Vam se mogu, ovako prvi puta i to za sada u kraćim crtama predstaviti, kao čovjek i umjetnik, ali ne sa nekakvim posebnim euforičkim zadovoljstvom sreće i najaviti,(makar bi to tako trebalo i biti,) ali zato, najavljujem se, ustvari, najako, nadaleko i poprilično nezadovoljno, kao slikar naivne umjetnosti, zamislite i to baš ja kakti Franjo Dugina, pa kao još i uvijek k tome ustvari i živ,(mada sam u tri navrata, izgleda trebao zauvijek nestati, i fizički), ne bog zna kaj i zdrav, ali zato što je, jako važno, direktno recimo iz centra naivne umjetnosti svijeta, malog sela Hlebina, koje iz dana u dan sve više i više nažalost propada, što nije baš jako jel tako, tako je po mnogima važno. Vene kao obično i kao umjetničko selo, a jaka, Biškupićeva, biškup božja kultura iz Zagreba, uz razno razne napuhano pokvarene državne pomagače, igrače bez granica, naročito nekakve " akademske diplomce" raznorazne lijepo pripovedače, posebno ovdje iz Koprivničko - križevačke županije, recimo koje kakve kulturnjake, blaženo - bahato, nečiste zmihevce felerce, hladne šporete, jel jalne, hladno-vruće pečke i još neke njima slične milord zmazance i zmazanke, " naveliko mnogima znance pabovce," (pabovac znaći, promašeni ambiciozni bolesnik,) kojima za sada skoro ne vrijedi nikakvo duhovno, a kamoli deterđent kemijsko pranje i koji sve više i više iz dana u dan zaudaraju, dok nekakva tuđa po mesečini, draga nam je došla serederska država Hrvatska, koja sve manje i manje također opčenito na žalost za to mara, odnosno maraju, (a koji su inače zaduženi za to ili su se na više naćina zadužili, kakti čak "vjenčanjem prisegli" za takvo nešto), nikad nisu kako treba ni marali, a trebali su baš za to itekako marati.) A znate zašto nisu i ne maraju:? Pa zato, oni su svi, baš kakti oni, onak gledajući generaličevski, čisto, toplo fuzijski i potpuno u pravu, sami sebi dosta voljeni "velikani," ali za ono pogotovo onak plodonosno čisto istinski zdravo i stvarno pravo, naveliko su kakti skoro uvijek kulturno ljubavno glumatarali i po takvome grubo kopali, grabili. I onda kakti skoro sve - to zaboravili, zanemarili, odnosno iskoristili i stopirali). Zabili su ("nož u leđa"), mnogima, a naročito meni, kao za moja vrhunska umjetnička remek-djela, odnosno doma duginih boja u Hlebinama. (Dakle, e pa tu su, naročito zasigurno nadebelo griješili i pogriješili, ustvari zločin napravili.) Gledajući skoro generalno generaličevski, oni su se svi za sve to bezobrazno grebatorski samo žurili, grabili i krali, uz pjesmu ili pjesme razno raznih hlebinskih hegedušićnih hegedaša, kao na primjer uz pjesmu, ("Oj Hlebine selo moje malo",) sa mojom nadopunom u pjesmi, ("naveliko si nam nevaljanih mužikaša i vrtlara dalo,") umjesto da si sa Naivom (naročito hlebinskom, odnosno podravskom,) hrvatskih i svjetskih širina procvjetalo, cvjetalo i opet procvjetalo, ti si zbog koje kakvih takvih neredaša, iz dana u dan sve više i više venulo i na kraju, skoro i povenulo. Sa takvim ljubomorno velikim prekopavanjem, pretjeranim nepravilnim zalijevanjem, sa nesagledivim posljedicama stradavalo, odnosno stradalo. Međutim nisu se ti raznorazni pokvarenjaci mogli nadati da i ja znam nekaj malo, ali onak istinski piskarati, (osim bogovski slikati), pa i to su kakti malo zanemareno predvidjeli, zaboravili još od 1991, fakat s mojim pisanjem i prvim medijskim takvog žanra predstavljanjem, "pismom čovječanstvu", (da nekakvo kao još od puno prije piskaranje i ne spominjem). Ja, kao ovakav slikar, nikad nisam previše žurio sa pravim stvarima, a pogotovo ne i glumio, (koji po svemu izgleda da sam baš, ili opet recimo, možda i imao najviše na to "pravo"), nikada pa ni sada, (pa vidite konačno i ovim web - om), nego sam zato zdušno uvijek konstantno od srca iskreno, istinski pošteno na tome svemu radio, bezrezervno beskrajno to volio i sve što je dobro podržavao, a što je jako važno, kako treba to zalijevao. Ali ipak, izgleda, ne baš na više načina i dovoljno špricao ili možda dovoljno podmazivao.(Ma nisam se mogao ljudi moji ni u snu nadati takvim nametnicima, odnosno štetočinama i njihovom razmnožavanju. Bio sam stvarno pravi, kako se ono zna kazati Hlebinac naivac, što bi značilo i znači baš posebno za mene, u duši čist kao suza, onako malog dojenčad djeteta i onako čak možda i previše "bedasto" vas sve volio i vama svima vjerovao, pa čak i mnogima, do kraja, povjeravao). Pa vidite, sada 2006., imat ću kao takav, (ne više grupno već oko 15 godina), kao pravi nebulozni naivac samostalac, šezdeset godina života i četrdeset godina rada, (zar ne, super nadnaravno sam izdržao, slično kao da sam i više od tisuću godina živio), mukotrpnog, istinski čisto poštenog i meni vrlo dragog i veličanstvenog, vjerujem barem po meni i za mene, ali sve više i za druge (one barem imalo nekako prave), umjetničko kategorijski pojedinačno, odnosno najčešće i općenito, grupno, najčišće najjačeg rada, "divovskog djeteta". Stoga Vas, sve skupa, onako naivno iskreno iz dječački malog, ali zato odraslo ogromno velikog srca možda najvećeg na Svijetu, već pomalo, bormeš, podosta starog, "al samo po godinama", a koje isto tako pomalo propada, (a kako i ne bi u ovako poprilično prljavom okružju ljudskog življena, životinjski ljudsko biljno zemaljsko rajskog vrta, inače sa štetnim, naročito ljudskim zalijevanjem, (ne životinjsko pesekovim), ali u kojemu srcu, zamislite skoro još uvijek ima mjesta za sve Vas, svakojakih naravi, vjera, boja, mirisavo smrdećeg cvetja i koje za vas kako vidimo još uvijek pomalo cvate, sve jače i prejako  kuca, odnosno mara, ("ili pomalo i ne mara"), bez obzira do sada na koje kakve kulturno otrovne vrste, zemaljsko vrtne zaraščeno mnogo obraščene korovom dračno drećne dogodovštine i to još uvek, zamislite uz pjesmu, ("jel to ludo srce moje, mnogo jače je od mene"). Pozdravljam sve i lijepo pozivam, da zajednički sada i u buduće proslavimo, životno jedinstveni jubilarno kulturni događaj, rođenja, rađanja rašćenja djelatnika, čovjeka, "skoro cvijeta divovskih razmjera", (ali sa čvrsto, čisto, postojeći dišećim laticama, odnosno ručicama sa zdravo jakom sabljikom i korjenom), istinskog borca čistog obraza, izuzetnih umjetničkih djela, mene slikara Franje Dugine, (ako ne drukčije, a onda da budete barem u mislima, duhom suosjećajno prisutni). Razme se, ne baš onak kak za svetog oca Papu, (visoko, svećano dišeče sveto bogato, onako skoro sve do neba ako treba), ne daj ili daj Bože, no ipak bi trebalo ili trebat će se, može se i morat će se, ili će se jednoga dana, da ne spominjem tu i vraga, ne daj ili "daj vraže," (još uvijek naveliko za sada, jel tak, se kakti i tak kaže, donekle dade i nekak gura). Ali šta je, tu je! Dao tako Bog i šta se tu na kraju sada može. Kak su znali reći naši stari, al bormeš sve mi se čini u buduće sve češće znati će reći, "možda" i naši mladi. Pa zbog toga nam ne treba ili možda treba, (ne znam skoro više kaj), nikakvih krivih domaćih vrtlar - neredaša, čak eurodotura kakti tutorpandura, (ali kao u pjesmi, da onoj, "a gdje su oni bili kad je grmilo, dok je sijevalo i kad se je točno ili tačno pogibalo, pa još i dandanas se pogiba,") al šta se tu može, nikud izgleda više za sada i u buduće do daljnjega, pogotovo sada iz ove kože. Kako si ko posije (ma ne prostre), tako si i žanje, jel tak! Tak je, bogami, bote ga si sada, pa i u buduće, tak i jeli. Malo se kakti onak, recimo, samo šalim, al bormeš pomalo usput i sramim, (makar nemojte mi oni manje pravi ili ne pravi, naročito Podravci, mam zamjeriti ili samo možda krivo pomisliti, pogotovo negdje čak pomalo i hudo pogledati, hugo, hago zatužiti, do kraja da ne kažem, onako previše bukvalno shvatiti, a pogotovo "makarč- gotovo gotovinski" nahuditi), iako pomalo sa zadovoljstvom i za ne i za da, kao za najozbiljnije ipak hoću i želim da vam kažem, odnosno kazati, onako više "govorno politički" priznam, kakti priznati. Da na to, o takvom odlasku, ( ma ne u Hagg), sve više i više skrušeno, skromno i dosta skrhano zbog općeg nereda, (ali bormeš i jako ponosno, zbog mojeg reda), iz dana u dan i zbog svega toga i takvoga cvetja i vrtlara, (pomalo valjda čak pretjerujem, možda i griješim, pa nema baš ni smisla, da tak, jel baš tak zmazano pokvareno "sve baš i smrdi", odnosno zgledi, naravno ako uzmem prvenstveno u obzir moju pravu i veliku, izuzetno prirodno i umjetno mirisavo cvjetnu, uzgojenu obitelj). Dosta mislim "na odlazak" i razmišljam, zaprav čak, možda valjda i sve više i više, pomalo da oprostite i to priželjkujem, (a onak drugač da ne kažem.) Dragi moji i predragi poznati i nepoznati velikani, da se sada, ustvari, tome i u tome veselim ili radujem i to baš kakti ja valjda i ponajveći i najnaivnije zaljubljeni, odnosno i najnastradalniji, ali zato najstabilniji do sada recimo slikar, vrtlar ili zidar, posebni zaljubljenik u Naivu i općeniti ovozemaljski "rajsko vrtni život", (naročito sada, poslije Iveko Papinog veličanstvenog odlaska iz njega, razno raznog dišeće - nedišečeg zemljo sveto rajskog vrtnog cvetja, ") ali kako i kamo"?. Međutim zapamtite dobro, a dok god do toga ne dođe?, mene se nikako ne može, uopće možda onak čak ni fizički izgurati ili izvući za sada iz ove kože, a pogotovo nikako ne, duhovno dokraja skrhati, raspačati, pa ni krematorijski, pogotovo ne kriterijski, a kamoli još onda, kasnije, jel tak, i zamijeniti ili nadomijestiti, naravno bez moje volje čak ni blizu presaditi. Vjerujte mi, milijon puta posto ne, i ne! (Ma hajde dajte, brataci sačulataci moji, nema šanse, nego onak samo dajte recimo, pa bode morti nekak vredu, daj bože kao kakti, "svakom bracu po falacu", po vašemu, pa onda jel tak i meni, sve u jednu vreću ili grabu,(da ne kažem, onako grubo, vu grob).Pa možda onda samo malo onako politički ljubomorno zagubiti, odnosno zapostaviti, pa ni onak rečeno blaženo dokraja kakti mirotvorski skoro mrtvozorski iskorišteno skrhatiti. Po rođenju i krštenju, prekrižavanju, poprskavanju, recimo kak svetom vodom, (mene su izgleda s njom zalijali, ne zalajali i u njoj okupali i s njom napajali), ja sam kršćano katolik i jako vjerujem za razliku od mnogih, već dugi niz godina i to skoro od samog rođenja ili djetinjstva, u jedinstvenog Boga i sve svete,(što možda pomalo teži, bahaj vjeri,) kao nešto svevišnje, ali samo ustvari nebesko najviše, (ono, puno, puno u beskrajnim visinama, znate onak, jako daleko gore, u razlici svjetlosnih godina, od nas) i od još kad sam se onak igral, kaližal, kopital, da oprostite, gologuz po blatu kak mali Francek pajcek. (Bilo je to, ljudi moji, isto kao poslijeratno vrijeme, tako rekoć za mene bračno, dračno, drečno, a vjerujem i za mnoge druge, al puno više srećno i ftečno nego današnje posle ratno, sretno nekakvo čudno i tužno vrijeme breme). I kakti onda v drafskome vručem pesku se valjal, s njim se posipaval, vu hladnoj i toploj vodi brbučkal i ftapljal i nje se napijal, šmrklje pod svojim vlastitim nosom lizal i brisal, peska i blata i prefine mamine prežgane juhe, dedinih žganci, tvrdog kruha kukuružnjaka, (skoro prije svake njegove upotrebe, prekriženo blagoslovljenog), s direkt toplim mlekom od kravice mamice, se pomalo napijal i nadojedal, osluškival, udisal i uzdisal čistog zraka, posebno već onda umjetničko osjećajnim plućima i velikim srcem, razrogačenih očiju, iznenađeno oko sebe sve gledal, zapaženo zagledaval, upijal ljepotu prirode, lijepih s črnim okom curičke - dekličke, za njima maštal i patil, uz put vu trbušeku gliste i razne mikroorganizme skupljal, od muha i komaraca se branil, zmija se plašil i mnogo koje čega drugog. Bormeš skoro saku noć lepe dekle, (ne dečke v mesečini), vukodlake i vještice sem sanjal, al zato prije spavanja, lijepo pjevanje selskih dečki slušal, s posebnim užitkom se naslušal i tako zaspal, na drveno tvrdoj postelji ili slamnatoj podrivači, u izvanrednoj bogatoj lijepoj nam prirodi do kraja užival, rodnog mi malog mjesta sela Gabajeve Grede, nedaleko Hlebina, Virovskih širina, "blizu Đurđevca grada". Kao nešto svevišnje, recimo slično Isuseku, na sliku i priliku čovjeka, a on je bil jelda, čovjek od Boga ili Bog od žene, a sve slabije tak veroval i doživljaval čovjeka, svenižnjeg ili svenižnjih, (može se komotno za ovo drugo reći sa poprilično zakašnjelim palenjem). Dalje, pa da onda i ne povjeruješ, za koje sam se boril i zbog kojih sam i u kojoj mjeri životne borbe, sve do danas, od onih malih glistica, veliku glisto-trakavicu dobivao i dobio, bormeš čak puno veću od prvog i do zadnjeg Ginesovih rekorda, pogotovo veću od nekakvih rekordno umjetničko koprivničko jeger slikarskih motiva, (apetitsko umjetnički se zaneli, pa nisu znali stati), ali nikako ne, rekordno manju ili veću od onih najmanjih ili najvećih koprivničko mladen - ačko, Ginesovih novina, možda i Glasa Podravine, kakti Podravskog lista, (sada skoro najnovije, također izdatih knjiga, čistih golih stranica, bez teksta ili samo malo teksta, pa to im je nešto izgleda najbolje istinito i bar donekle čisto, što su skoro svi napravili. Možda već u bližoj budućnosti možete se nadati i takvim uobičajenim novinama, pa to bi bilo sigurno najbolje, uopće napisano do sada, "pa šta ja sada, uopće toliko i tako dalje pišem"?), ali zato, odavna skoro ne čitam novine, (naroćito one obujmeno velike i debele), ne daj bože se zamarati i živcirati. Jerbo onda, što sam se sve više i više, uz to višnjemu, sve manje danas Višnji ili nižnji), odnosno čak i vama, za sve vas i za sebe, molio i molim se, obrambeno borio i borim se, pa u stvari na neki način do sada teškom mukom, to skoro sve sam i izborio, odnosno donekle obranio). Branim se i borim se, još i dan danas, za sebe, a s time i za druge, koliko je to god moguće i ne znam, (dokle će to tako, pa dokle)?, ali samo na pošteno istinski način, pisanjem, manje usmeno, na pravim osnovama, i prvenstveno, na jakim temeljima, (sa koje kakvim zagrebačko crno hrdečim, smrdečim,, mak - maković cvetjem), jezikom neiluzijski preko govora, ali ne i lizanjem ili ulizijski ulizivanjem ili onako recimo preko nosa. (Ovo znate zadnje, kao preko, ipak do daljnjega ostavljam za svaki slučaj u rezervi, ako zatreba, ne daj bože se prljati, baš meni, naročito jel tak mak - makovićima, koje kakvim krivim školarcima, akademskim slikarima, (vidi se kakvi su to slikari, sami nekakvi izgubljeni apkstrani murte-kurte tapetari, a bormeš i ljudi,"čast zanemarujoćoj manjini," u velikoj većini za druge, a pogotovo za mene,) ako nije možda sada u globalu, pomalo već i prekasno, ali kako se ono kaže, "nikad nije kasno." Ta moja prava velika borba, se ustvari sastoji prvenstveno u slikanju, zatim medijski u pisanju, pjevanju, novinarsko radio televizijski, sada konačno kompjuterski, sinovom pomoći preko interneta, možda ubuduće u muziciranju, za mir i ljubav u čovjekovom dobru i zlu, odnosno za sve opće dobro, ovozemaljskog pa možda i onozemaljskog življenja, prvenstveno "ovog prvog", jako mukotrpno dugotrajnog, što ja kažem, da nikad nije na taj način prekasno, jelda?; (Jedino, što nisam mogel i štel u većoj mjeri možda kak patri ili se zeme, marono mareki, milord "mirotvorci", dugo dareki moji, odnosno kak poneki, se razme, onak, (Bog si ga i čovjek neka dal ili zel, ili možda i sam vrag), medijski predstavljati i onak znate materijalno, "kakti pomagati siromašne ljude". Jer tko zna dragi moji, da ću opet kasnije pa i sada dalje suosjećajno duboko duhovno, fizički živjeti i skupa s vama i vi sa mnom, ubuduće uživati, recimo kao i imati za tako veliko slavlje, takovu opet priliku ili vremena napraviti kao izložbenu postavu, u spreuređenoj šupi kao galeriji sa atelijersko muzejskom namjenom, a sa nazivom "Duga šupička duginih boja". Tu sadašnju šupu, recimo" izuzetnu buduću kulturnu rupu," šupičkinu muzej galeriju, ja samostalno, također sprezidavam, zidam, nadoizidavam, (dok moja supruga Lusi, zna mi reći, kakve to po dvoru kočeke delaš. Velim, pa sada valjda konačno, "za velike france prasce," jel ne, pa da), i koja sigurno neće koštati u preuređenju, oko petnaest milijuna, kao recimo jedan mali dio Podravkine "poslovne" zgrade i to novcima od sviju nas, ne samo mojim, i to i te kakvo preuređenje, treba vidjeti, ne doživjeti. (Iako sam do sada, bez obzira momentalno sada i do sada, ovih skoro četrdeset godina, zidarsko umjetničkog rada, kuću, dom ili hižu, zezidao neprocjenjive vrijednosti, (po cijeloj nam Jugoslavenskoj, sada nekakvoj i nečijoj, Hrvatskoj državi, dobro se zna čijoj,) pa malo kakti i vani, u inozemstvu. Ono što je i najvažnije, od posebno pravog, trajnog materijala, sa pravim kvalitetno jakim, ne felersko fušerskim temeljima, (ali zato na žalost s poprilično nerazumno razumno, jako bolesno jalno lošim, čak neposredno najbližim susjedima). Vidite da ne treba daleko ići u nekakve statističke analize podravsko hrvatskog mentaliteta, posebno kao s nedostižnim i neponovljivim vele likovnim, samo mojim autorskim slikarskim djelima, odnosno rukožuljevitom mojem radu,(posebno umnom) kao i novcima, u mom domu, Bogorodice duge duginih boja. Vu tom mojem domu i dvorišču duginih boja, bilo je mnogo puta najviše anđelčića a bormeš bilo je i vražića.. Zato sam više godina prestao sa takvom gostoljubivo kulturno naivnom praksom ili recimo politikom. Dalje, ja sam izgleda baš onaj pravi ovozemaljski rođeni, a koji vas je bez obzira kakvi bili da bili, na kojoj se strani svijeta nalazili, sa kojom ste bojom obojeni, (i da ne kažem po neki se i naknadno prefarbavali, u koje kakve kričavo cvjetne ne tonske boje i koje kakvog Boga, ili stranku navijali i njemu se, pa i njoj, skoro onak, daj bože, bolje i više zelene boje, kao love, malo kakti pretjerano, čak nasilno, klanjali i molili, ili izazivali), bezkrajno volio. Ako je pravi Bog, a ima ga, "da ne kažem koje kakvog," zasigurno nismo sami, kao iz filma "Maratonci trče...", još neko kopa", (samo je općenito pitanje, kako, kada, za koga koliko kopa, odnosno kakvih je on boja, i kako trči, mara i ti njegovi najbliži i daljnji "sveti" suradnici), za nas? (Budite sigurni i ne bojte se, ali samo bodite ipak malo kakti v strahu, bio sam i ja i još sam uvijek pomalo, kak i po neki, recimo pravi dobri kopači, trkači, ili slikari. Pa onda, bi takvome dobrom Bogu, zasigurno, zar ne, trebala čovjekova ljubav, njegov rad i stil, odnosno stav, biti i jeste najvažnije, a što se na veliko vidjelo, vidi se, ustvari potvrđuje, prvenstveno sada mojim slikama i stavom, intuicijski osjećajno duhovno duboko, mojim voljenjem, kopanjem, ne samo kupanjem ili pranjem, skoro u vlastitom znoju, (ne deterdžentom), božanstvenim obožavanjem beskrajno svega, na nama, u nama i oko nas, lijepog i dobrog, dapače prvenstveno dobrih ljudi, naročito žena, (pa i onog malo ružnog), na temelju, i preko stvarno istinskih tolikih brojčanih mojih likovnih djela, izuzetnog ranga i snage, nebeskom pomoću stvaranih i stvorenih, odnosno vlastitom prizemnom školom, odnosno čvrstim ovozemaljskim karakternim stavom i radom. Odgojio sam i obojio, dakle i napravio izuzetno veliku umjetničku obitelj, sa pijedestalom žene, odnosno žena, uz pomoć ljubavi i dobrote suprugo - sinove, mojih dragih, Lucije - Lusi, i Marina i vas ponekih, kao npr, (ma ne sunami - sumanitim rito vilmo valovima,) nego samim mojim, pa malo i rado valogonijevim - Valdgono Radinih valova, uz Gamulinsko pomalo i gabulinski, Vukov - vukovsko ljudskih, valo bregojama ili valova). I to je to! Pa zar treba još i nešto drugo, više? Zato sam se vidite odvojio i povukao, radi velike ne slave ili pretjerano napuhano napumpane slave drugih, odnosno prvenstveno naše razlike u kvaliteti umjetničkog rada i stava, ali najviše radi općeg nereda, i to još relativno mlad, te nastavio potpuno samostalno djelovati kao izraziti samostalac, "vuk samotnjak." (Da oprostite, sada se pomalo ipak pitam, za koga, a za koga, (bok oslobodi i sačuvaj), toliko slatko slavnih žrtava!?, razumije se ne misleći na moju i samo za moju veliku slavnu pravu obitelj. ("Hej ljudi, pa zar je to uopće, to, ovako i ovakvo nešto moguće, za nas inače neskromne obične ljudske, slično skoro životinjskovukodlačke ovozemaljske smrtnike")?!, uz ovakove razno razne životno Domović, domovinske nedaće ili daće, u ovoj ili ovakvoj šumovitoj suznoj dolini, bari i planini, (ili možda da ne kažem onako, jednostavno prirodno i dosta prikladno), nekakvoj grabo-jamskoj velikoj žabokrečinski vukojebini, podravsko hrvatskog naroda, naravno njegovog naravo-mentaliteta, inače vrlo vrijednih ljudi čak mnogo i više puta, nego što treba, slično mravima ili mravojedima i u velikoj mjeri "ljudojedima", ravnobrdovite nam bilogorske Podravine. Hvala na svemu "Svevišnjem", pa i nekim dobrim kako sam već napisao "svenjižnjim", a kojih ima jako malo, sve dalje sve manje, ali u stvari i sve više, onih baš pravih za mene, odnosno za moje prave slike, (kao evo vam sada sa Evačićima ili Kušecima, preko njihove pomoći u izgradnji, moje Galerije " Duge šupičke duginih boja," pa sada i to kušajte.) Zbog svega toga i takvoga, do sada u Hrvatskoj od pojedinaca, zamislite skoro sve više bolesnika, recimo maltene "svevišnjih", a ne svenižnjih, kako bi trebalo biti, a po čemu i za kaj ili zašto svevišnjih,? Da li po novinarsko publicistički kritičkim pisanjima, mnogih po ničem skoro nula i za ništa, sličnim samim njima, a s druge strane dobro davano i dato, ("opet po svemu za sada, možda isto slično, skoro za ništa"). Kao slično vidite u prikazivanju sada i do sada, ustvari samostalnim mojim davanjima, npr. kao za primjer ali kako treba, o tome preko mojeg pisanja, u "pismu čovječanstva 1991," zatim mojeg slikanja, mojom mapom crteža, koja se zove "Zašto čovječe", 1994, s pod naslovom, (ali ipak, valjda za nešto i nikako slično,) "Zašto moj dragi i dobri čovječe", Podravine, Hrvatske i Svijeta s reprodukcijom crteža, uz ostale "Zla YU situacija", "Zla cob", koji crteži ili reprodukcije ili obratno, govore, prikazuju razumije se, u prenesenom značenju riječi ili slike, metaforički slikanjem i pisanjem. O tome svemu dobrome ili ne dobrome, ne samo slikanjem, što sam nepravedno doživio i preživio, i još mnogi drugi slični, ali ne ni blizu, u toj mjeri kao ja. (Međutim ipak moja, u tome svemu bila je najvažnija, najbolja, najdraža i najjača životna tema, između ostalih, uvijek kao i sada, ljubav i samo ljubav, ostala i dalje ne samo u slikama. Kao opet pjesmom, (jel to ludo srce moje, mnogo jače je od mene i sve što radim---! radim zbog )sviju nas, a ne samo zbog mene ili samo jedne žene, koja mi je davala, a i dalje mi daje, inspiraciju nadnaravne snage, moć i volju da sam proslikao, naslikao, i preživio, (ali ne i zaboravio), da slikam, pišem, pamtim, patim i da vi pamtite, ako ne i patite ili platite? Doživio sam i sve to proživljavam, pa i dalje da s tim ustrajno živim, a naročito sada dalje što je izuzetno važno, za sina Marina, kao dobrog čovjeka, odnosno pravog glazbenika. Bio je nekada i pravi nogometaš, (da i to spomenem, i ništa ne pretjerujem,) kakvog sigurno Podravina, Hrvatska, (a i šire) nije imala, osim recimo, Prosinečkog, Stojkovića, Savičevića, Mihajlovića, Maradone, (ma ne Marina Dugine, još i možda boljeg), itd.(i tu se je, debelo pogriješilo.) Nema smisla da dalje nabrajam, a koga više, ma ne i za koga?. Bio sam mnogo puta, na žalost, nepravedno usporavan zaustavljan, zlostavljan, stopiran, mučen životno zemaljski, slično Isusu Kristu, možda čak i više, "a zasigurno ovozemaljski vremenski" na dulje, skoro duplo, ali sam stalno ponosno dostojanstveno mučenički, slavno nepokolebljivo stilski stajao, do sada izdržao, "možda sa više ovozemaljskih uskrsnuća" i ostao kao takav dalje, u stvari valjda i vidite, po mojoj vanjštini,("po v nutrini ne vidite, to ja vidim i osjećam"), dosta dobro zgledajući, (zasigurno zahvaljujući to i samom bogu,) pa čak i uspravno na nogama stojeći. Pa to nije normalno ljudski ili kulturno, kao npr. opet zahvaljujući, bolesnim pojedincima, kao i ovo zadnje enciklopedijsko izdanje, hrvatske umjetnosti 2005. Hej, ljudi, pa zar je to moguće, pa to je valjda stvarno konceptno slika i prilika likovno kulturno gospodarstvenog življenja u cjelini hrvatskog naroda, ne valjda samo u njoj kulturnog nereda, pogotovo kakti ne, samo za mene i preko mene. Daleko bi bilo bolje da nisam, nego da jesam, onak kak jesam i s kim sam i za koga sam, (i kako su onda oni,) u kontekstu tih na veliko kulturno hladnih, posebno koje kakvih dosadašnjih likovno državnih promašaja, hrvatskih knjižurina ili muzejskih galerija, ili turističkih vodič-prospekata, naročito Podravine. Međutim, možda po ovakvim mojim odnosima i stavu, izgleda da sam ja, za mnoge one baš prave poznavaoce, pa pomalo i neprave u tim knjigama, "sa predstavljanjem",(vi za vi mojega isključivo pravoga stava) i najjače prošao, da ne kažem možda čak i "najbolje". To je na žalost stvarno sada istinski - istinito slika i prilika naše životne stvarnosti i nemojte me molim vas danas sutra, kao Isusa navlačiti na sve strane, naročito vi nekulturno raznorazni kojekakvi neljudski isusići i marijice, kakti bogomoljski mirokulturno koristoljubivci. Vidi si opet crtež ili reprodukciju "Svjetsko čudo Naive", između ostalih crteža ili reprodukcija u boji iz moje mape, koja se zove (Dobar duh Podravine 2000), pod naslov Hrvatske i Svijeta, sa crtežima "Istinski borac", "Okruglo - okrugli", "Prva brazda Stjepana Dugine i Dore Generalić", "Posebno dišeče cvetje", zatim mape, (Za ljubav sport i mir 1987), sa reprodukcijama ili crtežima crno bijelim, "Dolaze hlebinci", "Sportski duh i san", "Na svjetskom nivou" i na kraju "Je rodil se je", iz mape, (Dobar duh Podravine), sa pjesmicedom, između ostalih, "Ja nemrem više tak," i štivima "Draga i nikad dovoljno nezaboravljena gospoda"," Draga moja Lucija, kak da ti zahvalim,?" iz brošure, (Zašto naiva Duginih boja). Izvan brošure; pjesmiceda, "Nemre se to tak sakak delati," zatim; slike "Ujedinjeni narodi," "Umjetnička narav," "Prepuni čup, "Crna traka," Mi smo se oprčili," "Yu standart," "Mladenka x," " Nesverstano samostalni," " Gastarbajter svadba," i neki moji aforizmi, odnosno životopis i skulpture, tate, mame, (sestre i dede). Mogao bih još jako nadugačko tematski nabrajati. Stoga, zajedno s vama i sa mojim pravim slikama, crtežima, pisanjem, uz veliku nebesku ljubav, Bogorodice duge duginih boja, Boga i svih svetih, vjerojatno zaslužno, valjda s nebesa, čvrsto i ponosno mogu sada stajati, pa možda i pomalo spokojno spavati, uz jako sramno malu, državno novčanu, "mirovinsku" zaslugo crkavicu. Dobio sam takav talent i takovu silno nebesko ovozemaljsku svojstveno samo meni, svjetsku umno duhovnu snagu ili nagradu pa i moć, odnosno sveto ime, sa svetim imunitetom osiguranja, ("svjedodžbu ili direkt diplomu od samoga Boga"), ili svete Bogorodice, zar ne, pa šta će mi, još i više nešto drugo,(kako je moja mama znala reći; moj Francek ima sve,"njemu ništ ne treba", a to su trebali i morali znati i poštovati da to nije baš doslovce dokraja tako, koje kakvi šlabislabeki, razno razni lajbolajbeki, ali i da je to zasigurno ovozemaljsko najbolje, najjače i najvišlje od svega i stvarno tako, (vidi sliku "Arenu ljubavi"). Dragi moji, ostanite dalje u iščekivanju, kao moja slika koja se zove "Iščekivanje", što znači na neki način da i ja "iščekujem", od vas bar donekle ono pravo,(nemojte molim vas baš mam i to doslovce shvatiti,) zatim također uz sliku, "Duha poglavice Seattle", "Goluba mira", čuvajte mi lijepu i zdravu još uvijek donekle prirodu, i njezin red i mir, do drugog mojeg javljanja kakti predstavljanja, (pa možda i nadulje i poduže, ili nakrače ili nikako, pa nism ja Natalina,) ali ne i predugačko trakavički, (mada je ovo, sada pisanje postalo skoro trakavićki), al štaje tuje, ostalo je još poprilično pravog materijala i za idući puta, putem interneta, preko web - stranica. Vidječemo, možda? Za kakvih opet, jednu-dvije-tri-pet ili deset godina, zavisi kako i ako naiđe.Nadam se a i vjerujem, da za mnoge, ako ne za sve, bilo je i ovo previše, naročito za "VELIKANE". Hvala na pažnji uz lijepe pozdrave svima, i vjerujem za posebno vaše interesovanje, uz srdačno iskreno dopisivanje i viđenje, kao možda recimo od jedinog slikara, koji nešto još itekako mnogo vjeruje, pa i povjeruje, da mnogima i mnogo i sve više vrijedi i znači, baš kao takav, kako misli i radi za sebe i vas. Pa mi onda jedino preostaje za sada, jel tak, "možda," u starije dane, kao u pjesmi, (suho granje nepadajte name), ne valjda za vješanje, kao ne biti ili biti, a najbolje bi bilo, lijepi vrat ili prsa lijepih žena, samo za gledanje, možda -- malo i vješanje ili naslanjanje. Da previše dalje ne nabrajam, molim vas još samo ovo malo, ja sam još uvijek stranački politički neopredjeljeno nespreman, naspram mojih svih kolega, koji ipak nešto, još uvijek," bar malo znače".Nikada nikome nisam nikakvo zlo učinio, čak ni poželio, (valjda znate šta to znači ili možda ne znači), ali zato opredijeljen i spreman, za sve vas, vjeran kao pas, za "spas", božje moje i vaše stranke, posebno za dobrobit sviju nas, kao samostalni pošteno pravi i jedinstveno istinski borac, (u maniri ili mirni mafiji, faha nevino Naivne nemirne akademske umjetnosti, odnosno nestabilno nemirne male mirovine), oko trinajst, trideset i više godina, četrdeset, a možda još i mnogo do sada više, a koji pripada kao takav svima, duhom tijelom i slikama, dobrim pa malo onim baš i ne dobrim, ljudima planete Zemlje.

P.S. Do sada nisam izdao ni jednu umjetničku knjigo-knjižurinu, kao, na primjer, neki moji kolegi, sa puno i često izdanih, na naš račun, našim novcima, (a koje kakove spomen ploče, a spomenici, a filmovi itd? jelda da i ne nabrajam,) naročito oni politički aktivniji, a koji nisu zasigurno imali umjetničkih pravih djela, (nego naivno suhih granja  ili apstraktno tapetarskih šara i koje kakvog piskaranja), ni za jednu običnu knjižicu. Imao sam priliku za izdavanje, ali sam bio u konstantnom stvaranju, novih djela i bilo bi mi vrlo žao, da i ta nova djela u kontinuitetu ili kontekstu mog rada ne uđu u knjigu. Svakako, dovoljno bi bilo ili će biti, jedna do dvije vrste knjiga, najviše tri, ali prave. Do sada sam izdao tri mape crteža, jednu i pol brošuru, da sada neke prigodne prospekte ne spominjem ili ne nabrajam, i to sve izdavanjem, odnosno tiskanjem, svojim pošteno zarađenim novcem, odnosno materijalnim sredstvima, (ranije  kod Ranilovića, Bjelovar, kasnije kod Puljka, Zagreb). Možda još izdam po koju brošuru, organiziram izložbu s manjim katalogom, ali nikako ne na nepošteno štetno lopovski način, pa onda takva realizacija postaje i ostaje, kakti malo i u pitanju. Ali, nikad se ne zna, vidjet ćemo. Kako se ono kaže; živi bili pa vidjeli, a možda i pomogli, isključivo na pošten način. Nisam prakticirao imati puno izložbi, a ni puno slika naslikati,  koje kakvih nagrada dobiti, pa uostalom tko meni može pisati kritiku, a kamoli dati nekakvu nagradu, od tih koje kakvih,  za to ni blizu, recimo "dobrih velikana", naročito poslije ovoga i ovakvog svega, također isključivo na pošten način. Tko?? Mada imam izuzetno mnogo dobrog materijala i razloga za to! Nažalost,  ovo današnje bolesno je vrijeme, lošeg nepoštenog življenja. Pa ipak hajde živjeli!, idemo dalje "ali više ne za iste pare". Idemo opet sa pjesmom, al sada, ne smo uz "Staro vino i gitare," sa starim trsom, (izuzetne kvalitete,) nego sada  puno više i sa harmonikom, uz pjesme, "Živim ", "Neka živim kako živim". Poslije moje fizičke smrti, na zemlji, imam za šta i čime i sigurno ću i dalje živjeti, izuzetni dugi niz godina, slično kao i duh poglavice Seattla - "Dugine", sve dok će postojati Svijeta i u njemu vijeka, kao lijeka moje i vaše Naive.

P.S. Nikad nisam, barem prije dvadeset godina, vjerovao da će do takvog silnog nereda, posebno kod nas, u našoj domovini doći. Mada sam to pomalo sve više i više primjećivao,(ne priželjkivao kao mnogi drugi), trpio i na neki način zanemarivao, misleći da je takvo što, do takvog nivoa, ipak nemoguće i da ću onda, kao i sada, morati do kraja na žalost i sramotu, sramno na takav način, baš ja reagirati. To je meni, sve sigurno  po mom radu i stavu   stvarno strano i stoga gledišta, najmanje mi odgovaralo, pa "možda i trebalo" i da ću skoro sada, zbog svega toga i takvoga, skoro pod kraj svoga života, "do sada, iz moje tako drage Podravine" željeti otići ustvari nestati. Samo se pitam kamo,?pa ne valjda pod stare dane, u inostranstvo."Ili možda?! Mnogo puta morao sam glumiti budalu, da bi ugodio naročito budalama, odnosno ne ljudima koje kakvim "bolesnicima". Izgleda da to čeka i mog sina, jedino ne, ako će on znati primijeniti drukčiju metodu suživota, (naročito sa Hrvatima, domorocima). Ali sada šta je, tu je! Treba se sa time znati  nositi, boriti i nikako to zanemariti, a pogotovo se s time ponositi, kakti  s time pomiriti i u tome svemu popustiti, nikako ne i sto puta ne, pa  ni u  snu, pa čak ni u grobu," ja, a vjerujem i mnogi drugi samo barem malo slični meni, a kojih ima jako malo, sve  manje, a možda i "ništa". Pa najvjerojatnije i zato sam ja, takav čovjek i slikar, u usporedbi s drugim slikarima, osuđujem se reći, sa razlikom kvalitetnog mjerenja življenja i rada, u svjetlosnim godinama. To govore i neki drugi ljudi, vjerujem, bit će i mnogi drugi.

Ovaj Web, je konačno napravljen i izdan, prvenstveno u čast moje velike obitelji, mene, Lucije, Marina i slika, a povodom jubilarne šezdeset godišnjice, mog života, četrdeset godišnjice, mog umjetničkog rada, pedeset godišnjice, supruginog života i trideset godišnjice, našega veličanstvenog  braka. 

PRVA BRAZDA STJEPANA DUGINE I DORE GENERALIĆ 40x60cm TUŠ FINI PAPIR 1997.	SPORTSKI DUH I SAN 50x31cm TUŠ FINI PAPIR 1987.	DOLAZE HLEBINCI 46x71cm TUŠ FINI PAPIR 1987.	NA SVJETSKOM NIVOU 50x50cm TUŠ FINI PAPIR 1987.
ZLA YU SITUACIJA 41x63cm TUŠ FINI PAPIR 1991.	ZLA KOB 33x33cm TUŠ FINI PAPIR 1991.	SVJETSKO ČUDO NAIVE 55x87cm TUŠ GRUBI PAPIR BOJA 1998.	ISTINSKI BORAC 80x70cm TUŠ GRUBI PAPIR BOJA 1997.
OKRUGLO-OKRUGLI 58x63cm TUŠ GRUBI PAPIR BOJA 1999.	GOLUB MIRA 90x80cm ULJE STAKLO 1982.	ARENA LJUBAVI 100x200cm ULJE GRUBO PLATNO 1986.	IŠČEKIVANJE 48x138cm ULJE GRUBO PLATNO 1986.

ZA PRODAJU SLIKE SA OKVIRIMA I MAPE CRTEŽA

cijena na upit TO JE MOJE 35x35cm ULJE STAKLO 1994.

cijena na upit A SADA ZBOGOM 40x40cm ULJE STAKLO 1997.

cijena na upit DRAGA NEBO NAM VALJDA ZIMA 33x40cm ULJE STAKLO 2001.

cijena na upit "DOBAR DUH PODRAVINE" MAPA U BOJI 20 CRTEŽA

PISMO ČOVJEČANSTVU

UJEDINJENI NARODI 80x90cm ULJE FINO PLATNO 1982.

Na kraju dvadesetog stoljeća, s četrdeset godina života, pitam se da li želim i da li ima smisla,  da nekom pišem, da nešto slikam, nešto lijepo, veselo, vedro. Pitam se ima li smisla voljeti, prvo ljude, a onda sve oko njih? Čemu velika zapažanja, naročito lijepih stvari, koje se pomalo gube pred mojim širom otvorenim očima, do sada punim i nikad dovoljno zasitnima ljubavi, ljepote života i prirode? Pitam se: zašto sam u svemu tome toliko požudno uživao, sve što je lijepo i pošteno  beskrajno volio? Sada na kraju svega toga, shvaćam, da se vrtim u krugu, u jednom te istom začaranom krugu - krugu Zemlje. Zašto se vrtimo? Da li zato da nam se zametne trag, da nas proguta neka nadzemaljska sila i da ne saznamo do kraja što je to ljepota i što smo  mi! Ako jedan drugom ne vjerujemo, ako jedan drugom ne značimo baš mnogo (ili ništa) kao osobe, kao ljudi, kao braća, čemu onda živjeti, za koga stvarati, čemu se veseliti, u čemu uživati? Na kraju krajeva, pitam se, tko je kome toliko zgriješio, zbog čega se samo uništavamo? Zašto smo uopće ovdje, kome mi to služimo i da li  je sve što stvaramo obmana za samouništenje? Došao je ljudski rod do visoke tehnike i standarda. Da li će nam ta prokleta tehnika "poslužiti", da UNIŠTIMO sve ono što je lijepo, prirodno i bogato duhom? Kakvo je to zlo koje vlada našim bićima, našim umom? U stanju smo, ali SVI ZAJEDNO, da to zlo, zlo mržnje, ljubomore i zavisti spriječimo i savladamo! Pitam se, zašto sam godinama toliko radio, slikao na temu ljubavi, mira, čistoće prirode, (ljudskih tehničkih stradanja)?Sada, nažalost, moram slikati  temu rata! ZAŠTO?! Oprostite mi! Osjećam se strašno prevarenim i dubokoranjenim u srcu i duši. Stid me je što živim u ovo sramno vrijeme i što sam ljudsko biće! Zavidim ribama, pticama, životinjama. Neka mi oproste, jer one sigurno nikada ne bi radile ono što radi (nazovimo ga tako), čovjek u ovo vrijeme, puno gorčine, tuge, straha i strepnje. Konačno, mora postojati nada, da će dobro pobijediti, za sadašnjost i budućnost. Jer, bolju budućnost želim najdražima, prijateljima, pa i - neprijateljima!

Franjo Dugina

KAJ SE TIČE DUHOVNOGA

UMJETNIČKA NARAV 100x90cm ULJE STAKLO 1984.

MLADENKA X 85x90cm ULJE STAKLO SEKURIT 1978.

No to, kaj se tiče i dotikavle duhovnoga, tu mi nema valjda i nigdar nije ni bilo i nigdar ne bo ravnoga, osim Isuseka dragoga. Najte mi predragi moji zameriti valjda ga najvjerovatnije nigdar ne bi bilo, a morti nešće i zna ili ne zna da je morti negde drugde ga bilo ili nekaj takvoga je barem slično bilo. Gledim, osećam, uzdišem, posebno uživam, vu tim prelepim oblinama i okruglinama prirode. Vu tim lepim nabujalim, dišećim, sočnim šumovito zaraslim, nabreklim crvenim i roznim, zelenim bregima i dolinama. Ne znam ni sam s koje strane i otkud bi gledel i užival, zgora ili zdola kak bi se toga dotmar nagledel i kak bi se već jenput do kraja naužival i navžil vu uživanjima i vu gledanjima. Onda kak bi do kraja nahranil svoje poželjne oči i dušu, ak očete i usta vu tim slatko reskim sokovima od breskvica, od lubenica slatkih, od tih kruški slatkih, od tih jabuka slatko reskih sočno crvenih. Prirodnu krasotu, tu veliku ljepotu i bogatstvo blagodati, valjda se nigdar ne bom do kraja navžil ili naužil, nagledal i naslušal i nadisal, ako hočete i našnjofal, a onda i naslikal i te naše reke, brda, doline, mora, neba, sunčana čista plavkasta bez oblačca, zatim vjetrovita, oblačna, tmurna, crna, kišovita, snjegovita a onda iza svih njih ili ispred duge duginih boja sve dok ne bo jednoga dana došel moj kraj ovozemaljskog mojeg životnog življenja i boja.

Franjo Dugina

JA NEMREM VIŠE TAK!

PREPUNI ĆUP 90x100cm ULJE GRUBO PLATNO 1989.

Ja nemrem više tak dalje, dragi moji! NEMREM, blago rečeno polagano, povedati, nadugačko objašnjavati, stalno pripovedati. Htel bi vam puno toga objasniti makar i napisati, zrecitirati, otpopevati, ne samo naslikati. Al bogme nemrem više potiho i polagano, morti bom moral, do grla i jako vikati, ili morti.... se zna se. Jer smo toga, i ja, a valda i vi sega i sačega već i preveč do kraja siti. Nemrem vam više, tal kepi moji, drageci i dragice polagano i potiho, pripovedati, objašnjavati, cele dizertacije ili pak cele knjige pisati. Da nesu nam oni, mam nekakvo pjesničko ili slikarsko umjetničko velikano. Ak znajo nekaj na malo pisati, rimovati, čipkasto slikati, morti kritički ili pak novinarsko fotografski piskarati, ili politički lepo pripovedati. Ne, ne neso, neso dragi moji  pabovci i pabice, nigdar neso ni bili i nigdar ne bodo. A ne, ne. Ni slučajno! Zakaj  ne bi takovi, kojekakvi igrači, već jedanput ozbiljno saki sebe kak treba, okolo, naokolo i gliboko pogledali i zapitali, kaj mi to delamo, kak delamo i kak smo to mi i kaj smo to mi? Zakaj nebi, već jedanput kak patri i spada na loptu na vreme stali. Sebe, oko sebe i okolo sebe, dobro pogledali i onda tekar, pametno, na gol zapucali. E pa onda, kad bi takvi kojekakvi igrači i igračice pošteno i gola zabili, da ne bi kak bez pameti ili bez glave po igralištu sim-tam bežali. A vusput kojekakvi treneri ili kritičari lepo pripovedali i kojekakve krive savjete i kritike davali i sebi žepe lopovski punili, svima nama jako štetili. I da ne bi samo morti lepo i slatko igrači igrali, čez celo leto, komaj morti jednoga gola  zabili, vu glavi si kojekaj mam vumislili, tek onda bi ti igrači, morti kakvi- takvi i umjetnici bili.Evo vam ga sada na, i za navek na, drageci i dragice moje, kojekakvi svecki igrači! Nigdar se ne zna, morti vam i ovo sada, moje pisanje, neizmjerno veliko umjetničko delo znači.

Franjo Dugina

DUGINA PONOVO IZNENAĐUJE, FASCINIRA I PORUČUJE, NJEGOVA DJELA SU BLJESAK DUŠE, PERJANICA BOJA, MOTIVA I TEMA

Želi li se govoriti o slikaru Franji Dugini potrebno je poznavati njegov dugogodišnji rad, jer u različitim vremenskim intervalima on ponovo iznenađuje, fascinira i poručuje. Da li su njegova djela epizode, priče, pripovijetke ili nešto drugo, teško je odrediti. One su bljesak duše, perjanica boja, motiva i tema. Dugina kistom povlači razne situacije i karakterizira teme na sebi osebujan, naivni način. On govori o životu. Onakvom kakav jest, očima istinskog stvaraoca. Vrlo jakim koloritom opisuje žene, ekološke katastrofe, svadbe, prirodu, a najviše pažnje ipak posvećuje ljepoti i radosti življenja. Njegova žena je postavljena na pijedestal, ona je simbol najljepšeg i najuzvišenijeg bića na globusu, simbol ljepote i ljubavi. Njegova vječna i trajna inspiracija. Kombiniranjem lirskog elementa sa  priličnom dozom erotskog naboja Dugina je oplemenio svoje muze i dao im pripadajuće mjesto u povijesti. Iako je prirodno okrenut ljubavi, miru, dobroti i savršenstvu nije mogao ostati imun na tragične i gorke stvari koje život nemilice nosi. Tako nastaju njegove već antologijske kompozicije "Arena ljubavi" (1986), "Iščekivanje" (1986), "Okruglo okrugli" (1999), Golub mira (1982), "Duh poglavice Seattle" (1987), "Zla YU situacija" (1991), "Istinski borac" (1997) i " Je rodil se je" (1997). Po svim karakteristikama njegova djela ne utjelovljavaju klasičnu hlebinsku maniru, već su jednim novim romansiranim sadržajem u potpunosti okrenuta i saživljena sa čovjekom, prirodom i životom.

Vesna Ščetinec

DRAGA I NIKAD DOVOLJNO NEZABORAVLJENA GOSPODO!

CRNA TRAKA 90x90cm ULJE STAKLO  1979.

Svi smo mi nekome po nečemu nezaboravljeni, tako na žalost i Vi, ostali ste meni stvarno u nezaboravljenom sjećanju, naročito u kulturnoj domeni, ili športskoj domeni i to prvenstveno po izložbama Naivnoj umjetnosti, likovnim enciklopedijama, almanasima, leksikonima, kao i ostalim koje kakvim razno raznim medijima, po vašim nedoličnim prljavim rabotama. Sada kad se sjetim svega toga, naših neposrednih susreta, naših pismenih i telefonskih kontakata, sa pravom se zapitam što sve nisam pretrpio od Vas, kakove sve gadosti, laži i prevare, uz veliku dozu srama, a sve za dobrobit ili valjda i za nedobrobit Hlebina, Podravine i čitave Hrvatske. Sa pravom mogu reći da se takvom suradnjom mnogo sam bio a i sada sam oštećen, vremenski, zdravstveno a i materijalno. Dokle tako Drageci moji i Dragice, veliki Hrvati i Hrvatice. Vjerujte mi da sam bio u boljoj materijalnoj mogućnosti, a koju mogućnost (kao i drugim poštenim ljudima Hrvatske) oduzeo je prošli pokvareni bahati vladajući sistem, kao i neke ostale društvene strukture, od prije a i sada državnog, županijskog i općinskog karaktera, kao i neki pojedinci meni naročito iz Hlebina na čelu sa Ivanom i Josipom generalom, inače bi Vas pravno teretio, preko suda, a što bi mi oduzimalo dosta dragocjenog vremena, sa pitanjem kako bi završilo pošteno ili nepošteno odnosno sa kakvim efektom. Takvim bliskim sudskim susretima sa Vama ljudima neke druge vrste, neljudskog ekstremnog ponašanja, pitam se što bi ja na kraju sa tim dobio? Sigurno jad, smrad i sram zbog vas odnosno vaše neposredne blizine. Ovo naše "recimo lijepo" Hlebine, Podravina i Hrvatska, meni posebno drago slažem se smrdi i strepi od zagađenog prirodnog i tehničkog okoliša, ali ne tako kao na žalost od nekih ljudi koji konstantno bolesno, pabovski, (Pabovac - znači promašeni ambiciozni bolesnik), rade sistematski na tome smradu, odnosno zagađivanju i uništavanju, a što bi sigurno se trebalo spriječiti i raščistiti, još u korijenima a ne na tome još više raditi i to podržavati. Zbog toga odnosno takvog rada, odnosno nerada ja sam se odlučio sada na ovakvu vrstu protesta, pitanje da li na vrijeme dovoljno satisfakcijski efektnog, jer za ono što ste vi meni i pomalo slični vama napravili (a s time i drugima poštenim ljudima) kao ogromnu štetu (zločin) da ne nabrajam kakove sve vrste sada i ne postoji praktično prava satisfakcija. U buduće Vas molim i zabranjujem kao i do sada, u ime Boga i poštenog Hrvatskog naroda (ako uopće za Boga išta marite a s time i za čovjeka) da mojim imenom, odnosno djelima više nikako se ne služite u sadašnjosti i budućnosti čak ni u razgovoru, a kamoli pisano i da mene i mojeg sina, moju suprugu pravu istinsku veliku obitelj, općenito kulturnog sadržaja konačno već jedanput zauvijek ostavite na miru. Pravo je čudo nakon ovoga što sam sve pretrpio da još i živim, da k tome još i slikam jer po nekim slikarima za mojeg životnog, umjetničkog i stvaralačkog razdoblja možda sam trebao do sada u tri navrata i fizički zauvijek nestati. Po svemu tome, vi meni na pošten način, svi ne možete ništa. Ostali ste mi veliki dužnici, odnosno republika Hrvatska.

Nezaboravljeni slikari: Generalić I., Generalić J., Generalić G., Gaži D., Filipović F., Lacković I., i Rabuzin I. Kakti neutralni slikari: Kovačić M., Večenaj I., i Mehkek M. Pomagači tih slikara: Horvatić F., Dučić D., Šlabek I., Kapusta S., i Majdančić Z. Likovni kritičari: Feletar D., Jelušić B., Kelemen B., Špoljar M., Križić N., i Fišer E. Kakti neutralni kritičari: Maleković V., Depolo J., i Crnković V. Novinari: Ledić G., Peterlin I., Česi V., Vince R., i Sabolić K. Kakti neutralni novinari: Čičin I., Sigetić M., Trnski M., Lakuš J., i Vedriš Z. Kakti sportaši: Mraz S., Pleše B., i Žufika J. Kakti neutralni političari: Biškupić B., Švarc K., Gaži P., Znika B., Dekanić I., Mesić S., Jambrač J., Gregur N., Dedi S., Bardek M., Kušenić Z., Hitrec Z., Kovač A., Godek M., i Saćer D. Kakti ostali: Kovačević M., Jakupić M., Politeo J., Crnčić J., Filić A., Srdelić V., Berta I., Blažeković Z., Kolarić T., Pleskalt A., Papac K., Sokolović P., Sabolović D., Mihevc Z., Vrgoč D i Jakopanec D.

Ova imena ovdje navedena i razvrstana su prema njihovim radno ljudskim nekakvim zaslugama, (da ne kažem ljudsko-fizičkim sposobnostima ili zanimanjima), što se tiče mene, naroćito mojeg umjetničkog rada, odnosno moje obitelji, kakti našeg s njima, više godišnjeg poznanstva i nekakve recimo, kakve takve suradnje, odnosno vrlo čudnog nebuloznog druženja.

Franjo Dugina

PREDSJEDNIČKA "VELIKA" GOSPODA

Opet poštovani i dragi ljudi, sada na kraju ovog mog pisanja weba, (ne života,) sličnim  riječima kao i na početku ovog pisanja, samo sada za razliku, molim Vas nemojte mi zamjeriti, ako se slučajno potkrala, mala nekakva greškica, recimo u kontekstnom ponavljanju ili gramatički, sadržajnog teksta. Ma ljudi moji, pa to i nije ni tako loše, ponavljati se sadržajno, (samo, jel tak, ako je to, onako znate, istinito i pravo,) a ako nije, onda sam to, ovak spreman popravljati, ispravljati, ako baš hoćete ispričavati se, čak u nedogled, (onako više slično, kao "cigano politički", daj čovjeku vlast, pa onda vidiš kakav je, predizborna Mesićeva uzrečica, koja se nažalost u potpunosti isto u  nedogled ispoljila i kod samoga njega,  zatim općenito u politici, novinarstvu sudstvu itd, (nema smisla dalje nabrajati,) odnosno obistinila. Šale zar ne, nikad na odmet, makar to bila i prava istina. Javljam se naravno, naveliko zahvaljujući, ovom izuzetnom stroju, kao i prvenstveno onima, koji su ga izumili. Dakle, ako je to sve istinito i pravo, (A STVARNO JESTE,) onda ne može se pogriješiti, a u protivnm, može i to sam kompjuter "ispraviti". To pravilo vrijedi, za jako pismene, za srednje pismene, (u čiju grupu, "ali više Hr-Euro i ja možda spadam," jer sam se baš tjedan dana uoči katoličkog Božića, 2005, ovako nekako naučio pisati," priznajem, možda sa malim zakašnjenjem, zar da ili možda ne, prema mojim godinama,) i za one jako nepismene, ("onako više Ju-Euro, u čiju grupu, po ovom pisanju, ja sigurno ne spadam, ili možda, po nekima i spadam, pa čak, naravno zbog istine i ispadam,")sigurno ne spadam, zbog nekakvih malih pa čak i većih greškica.Hvala i oprostite, u velikoj većini ili VELIČINIMA, (draga i nikad dovoljno nezaboravljena gospoda, slično kao ono iz moje brošure, (ZAŠTO NAIVA DUGINIH BOJA 2001/02), naveliko nerazboriti kojekakvi velikani moji . Pa kao npr. zbog koje kakvih velikih Hrvata, naročito političara, opet želim  vam kazati. Mi Hrvati, izuzetno jako napredujemo, bar po mojem mišljenju i mojoj nekakvoj tako reći, kronološki naivnoj statistici, kad se samo sjetim, recimo "VELIKIH VELIKANA", (u mojem kratkom dosadašnjem recimo življenju,) DRUGA TITA, "DRUGA GOSPONA TUĐMANA, "DRUGA GOSPONA MESIĆA".

MI SMO SE OPRČILI 90x100cm ULJE GRUBO PLATNO 1989.

YU STANDARD 90x100cm ULJE GRUBO PLATNO 1989.

Od Tita, fotografsku uokvirenu sliku, (ne politički,) u primaćoj sobi dnevnog boravka, na zidu moje kuće, držao sam "obješenu" dvije godine, Tuđmanovu ni jedan jedini dan, dok Mesića, samo dva dana. Evo vam sada, dragi moji veliki i mali, pravi i nepravi Hrvati, prave  istinske bez primjesne statistike, našeg voljenja, (više mojeg NAIVNOG), odnosno državnog napredovanja, u vladanju skoro po svim segmentima našega društva,  u svakom pogledu, pa tako i u naivnoj umjetnosti, (vidite, čak sam i ja bio jedno kraće vrijeme veliki naivac, "budala", bez obzira na moju veliku, razborito osjećajnu, intuicijski umjetnički ljudsku narav, dapaće). Sada, mi jedino preostaje, valjda i mnogima vama, pjesma, "sliku tvoju ljubim", ili njihovu onako, čak da ne kažem i majčicu, naročito sada, sliku Mesićevu i to često samo na televiziji. Imao sam do sada, bogami, lijepi broj godina, vjerujem, nekakvu malo veću priliku, po mom osjećaju, (ma ne registrirajući.) "DA JE LJUBIM", ma ne samo na zidu moje kuće, nego uživo, njegovih dvora, ("ma ne, da pomislite doslovce onih banskih").Međutim, zašto nije došlo do bar malo veće,( i to one iskreno naivne od srca, ne baš apstraktne od mozga ljubavi,) između mene i Mesića, to bi se stvarno konačno barem sada  morali zapitati svi, (naročito domoroci Hrvati,) ako vas uopće to imalo zanima, a trebalo bi vas još itekako. Pa prvo, onda njega pitati, a potom naravno ako zatreba i mene. Ako je mene tako brzo "kulturno mogao zaboraviti", (a čak je obećao i to u četiri oka, naravno kad je od mene, još k tome nešto, čak svečano kakti primio ili dobio,("posredno zatražio a neposredno se zahvalio,") pa kako je onda tek vas, bar samo malo "kulturno u općem smislu, mogao zapamtiti",(da ekonomski, a naročito duhovni faktor, tu i ne spominjem). Oprostite molim, ja govorim, pišem i tražim inače u svemu, samo istinu. Možda vam i to, takova pismena izjava, o takovom ne predsjedničkom ili predsjedničkom vladanju, šarmantno, dražesno i simpatično jako djeluje, ili posebno  nešto znači, pa onda predragi moji veliko-mali Hrvati i "ne Hrvati", recite mu ("i recite im,") ako obeća i nešto uzme, a ne održi  obećanje, neka onda barem samo to uzeto, ako ništa drugo, natrag i vrati. Da skoro zaboravih i ovo spomenuti, SELJAKA, DRUGA, GOSPODINA MATIJU GUPCA, vođu običnog naroda, slikao sam na papiru, staklu, a najvjerojatnije slikat ču ga i na platnu.

P.S. I ti se mažeš,  prljaš, pereš, smrdiš i dišiš slično meni, kao ljudsko biče. Zato ja sve više volim jedinstvenog boga, (bahajske vjere,) a sve manje (čovjeka možda nikakve vjere,)  kao tebe. Pa ti izgleda ne vjeruješ, da postoji ili da postojiš, (što je najžalosnije,) u samoga sebe. Moj, "VELIKI OVOZEMALJSKI GOSPODINE," oprosti, al stvarno je tako i BOGAMI, žao mi te je!

                                                                                                                                                                                                Franjo Dugina

DRAGA MOJA LUCIJA KAK DA TI ZAHVALIM?

Ja nemrem zmoči pravu reč kakti zahvale, za tebe moja draga Lusi. Kaj ta reč draga moja, onak napisana ili izrečena, na prečac opće znači i more značiti ili vredi? Kaj? Jako malo, skoro ništ za svu tvoju dobrotu, ljepotu, bogatstvo ljubavi tvoje duše, naspram svega kaj si mi ti dala. Kaj, ta reč moja draga, ili moja ljubavi ovak na paperu ili pak izrečena, uopće znači ili vredi naspram tvojega bića, tvoje pojave?

POSEBNO DIŠEČE CVETJE 80x70cm TUŠ U BOJI FINI PAPIR 1997.

OBITELJ SLIKARA DUGINE MAJKA LUCIJA, SIN MARIN I OTAC FRANJO

Ništ, nula! No mi sva obična ljudska bića, ovoga našega svijeta, koristimo skoro navek te dvije baš riječi, draga i ljubavi, ili te tri slatke riječi “ja te volim “ u izražavanju i davanju ili privrženosti u značenju neke posebne vrijednosti, topline, ljubavi, jedan prema drugome, odnosno voljenja jedan drugoga. Pa vidiš draga moja Lusi i ja se tak kak svi drugi obični ljudi s takvim riječima moram isto koristiti ili služiti. Ili onda, možda recimo, da ti dam odnosno poklonim za tu našu prigodu jednu ili više poluga zlata i više gruda dijamanata ili to jedno i drugo kak hiža veliko, ili možda neko moje jedno veliko umjetničko djelo, a koje je nekaj više od ovoga kaj sam sve nabrojil kompletno ništ, bezvrijedno, naspram tebe. Ti koja si me beskrajno voljela, uvijek brižno pratila, strepila, iskreno bez ikakve rezerve, kao anđeo čuvar ljepote i dobrote, nad našom ljubavi! Nad našom srećom. To sam ti ja moja draga, mnogo puta vidio i osjetio, u tvojim beskrajno velikim lijepim očima, punim ljubavi, dobrote i razumijevanja. Ti koja si me mnogo puta slušala i saslušala i tješila na mojemu velikom i puno zahtjevnom umjetničkom putu, odnosno zvanju! Ti koja si mnogim drugim pomagala i davala bezrezervno naravno koliko je bilo u tvojoj moći iskreno od srca! Ti koja si mi i najveću vrijednost u mom životu, osim tvoje beskrajne ljubavi, dala i poklonila divnoga sina Marina, a s time i jednu posebno obiteljsko sveto bogatstvo! Zar ja tebi sada za tvoj četrdeset peti po redu rođendan i dvadeset petu godišnjicu našega braka, za uzvrat mogu dati nekakvu materijalnu naknadu? Sigurno ne mogu, draga moja. Nemam takove moći, odnosno bogatstva. Ja tebi sada samo mogu dati kao najobičniji čovjek, tvoj suprug, ništa više osim na ovakav način duboko poštovanje u znak velike pažnje i zahvalnosti riječima, ovako, pisanjem. Sada nakon toliko godina, izrečene ove riječi uz jedan poljubac, smiješak, suze zahvalnice, jedan cvjetak mali, možda jedan mali zlatni privjesak i sve to istinski duboko od srca. Sada na kraju tih veličanstvenih godina braka, draga moja mogu tražiti od tebe oprost ako s am te ponekad i uvrijedio, a onda i s time kakti, možda može se komotno reći i zavrijedio. Na kraju hvala vam dragi moji roditelji i veliki božji nebesi na ovako velikoj sreći i bogatstvu u relativno kratkom i teškom ljudskom životu, što u ovakvoj neizmjernoj mjeri baš mene zadesi.

Tvoj Francek, Franc i Franjo Dugina

U ČAST ŽENA SVIJETA, NJIHOVE LJEPOTE I DOBROTE!

HEJ LJUDI, PA TO NIJE MONA LISI, PA TO JE MOJA LUSI!

Za jučer, za danas, za sutra, za dane, za godine, tiskano u znak velike pažnje, poštovanja, zahvalnosti i ljubavi svim ženama svijeta na njihovo neizmjerno velikoj ljepoti i dobroti. One su zasigurno nešto najljepše i najbolje na svijetu što je Bog stvorio, a priroda uopće rodila i dala čovjeku!

Moja poslovica ili poslastica: Da sam bio dobar plivač ne bih se utapljao u hladni vodi rijeka Zemlje, nego u vrućoj vodi mora sokova žena. Po svemu ovome sudeći do sada, dragi moji kako vidite i bio sam dobar plivač. Tiskano; u brošuri, "Zašto naiva duginih boja" , 2001/02. sa dodatkom i umetkom, kao nova naslovnica, "Franjo Dugina i njegova velika obitelj", 2003.

Franjo Dugina

ŽIVOTOPIS DRAGE I MARIJE DUGINA

DRAGO DUGINA ISUSEK BOGEC 39x19cm DRVO 1985.

DRAGO I MARIJA DUGINA, U SVOM HLEBINSKOM DVORIŠNOM ATELJEU, DUGINIH BOJA

P.S. Drago Dugina otac od slikara Franje Dugine, kipar naivne umjetnosti, rođen je 22.06.1920. godine u Hlebinama. Osnovnu školu polazio je u Hlebinama. Kiparstvom Naivne umjetnosti, izradom skulptura u drvu, zvanično se bavi od 1971. godine. Izlaže na više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Mukotrpno ali pošteno, živio je i radio u Gabajevoj Gredi i Hlebinama. Umro je ove 2006. godine. Vjećita mu velika hvala i slava na svemu a prvenstveno na njegovim umjetničkim djelima. P.S. Marija Dugina majka od slikara Franje Dugine, kiparica naivne umjetnosti, isto izradom skulptura u drvu, rođena je 10.04.1920. godine, u Gabajevoj Gredi nedaleko Hlebina. Osnovnu školu polazila je u Hlebinama. Kiparstvom Naivne umjetnosti zvanično se bavila od 1971. godine. Izlagala je na više skupnih izložbi. Također mukotrpno ali zato pošteno, živjela je i radila u Gabajevoj Gredi i Hlebinama. Umrla je 1995. godine. Vječita joj velika  slava  i hvala na svemu, a posebno u umjetnosti, što nam je u njoj dala. P.S. DALJE; želimo napomenuti, da sestra slikara Franje Dugine, također se bavila naivnim slikarstvom, ili se još uvijek bavi Marija Dugina-Rumek, rođena 18.03.1949. godine u Gabajevoj Gredi.Izlagala je na više skupnih izložbi. P.S. Sve to pomalo iz dana u dan, ljudi moji propada, i čovjek može biti sretan, dok mu još ustvari, onak s neba, badava besplatno, hladan, mokri, po glavi (i to bez ikakve njegove i male srđbe), vu zatiljnjak (i bez mame, i bez tate, "i bez sestre i bez brata"), "bijeli" snijeg pada.

NEMRE SE TO TAK SAKAK DELATI

NESVRSTANO SAMOSTALNI 80x80cm ULJE STAKLO 1981.

GASTARBAJTER SVADBA 90x110cm ULJE STAKLO 1981/83.

Nemre se to tak samo sakak delati, kakti samo grešiti i onda vu nedogled odgađati, ni vljudskoj mladosti a kamoli vu starosti. Treba se napokon sada, nekakva napraviti, ovozemaljska ljudska moralno-materijalna inventura, prije vlastite smrti. Kaj se je delalo i kak se je delalo. Čovjek, koji ima vu sebi, barem malo ljudskosti, kakti bar malučko ljudskog srama, (da ne kažem morala), onda takav čovjek na kraju svojeg življenja bo zel novce z banke, il štonfa il čarape, il strama, (zbog svojstveno osobno-ličnog srama,) il sprsnic, da ne kažem kojekakvih, štednjih PRASIC, il sefa, naravska stvar, ak bo mogel i stigel, na taj način na vreme, podmiriti sva svoja ovozemaljska razno-razna dugovanja, za vrajska putovanja.

ŽIVOTOPIS BLAŽA DUGINE

Znamenita ličnost hlebinske političke scene prošlih vremena svakako je i Blaž Dugina, o kojem se danas vrlo malo zna. Rođen je 1. veljače 1886. u Hlebinama, od oca Stjepana i majke Dore rođ. Generalić. Živio je 83 godine i umro 15. prosinca 1969. Za svog vrlo plodnog životnog vijeka, pogotovo na političkom i kulturnom polju, bio je jedan od uglednijih ljudi u Hlebinama.

                                                                                                                                                                                    Stjepan Dolenec

P.S. Blaž Dugina djed od slikara Franje Dugine, na neki način državotvorac Hrvatske države, kao pravedni "istinski borac", (kojemu 2006. se navršava 120 godina od rođenja), i koji će uz svoje ondašnje pisanje od 1914, zatim od nedugo, sinovo kiparenje, sada unukovo slikanje i pisanje, i praunukovo za sada muziciranje, također izgleda "za uvijek duhovno živjeti", ako nikako drukčije, a onda barem za sada, sa nekakvim prekidima.

DRAGO DUGINA HRVATSKI VOJNIK 31x19cm DRVO 1993.

Kako vidimo naročito često na HTV - u, izgleda po svemu, "kod nas će recimo vječno živjeti", koje kakvi loši ljudi, prvenstveno kao političari, sa nekakvim povremenim, protesno, satiričnim, istupo - natupima pojedinaca. Možda sam i ja nekakav državotvorac Hrvatske, ("ne političar" registrirani), pa i mirotvorac u širem smislu, ali isključivo na pošten način, (osim što sam slikar), kakti bar malo slično mome djedi Blažu Dugini, koji je osim nekakvih malo više i viših kolajni za zasluge, (ili po pričanju, odnosno pisanju, nekih ljudi, najvjerojatnije očevidaca), i bio nošen, na rukama zagrebačkih studenata i to navodno prigodom jednom od, njegovih govornih nastupa, (vjerojatno gratis, kao seljak naivac, inače slično meni), i to od Martićeve ulice, pa sve do Trga Bana Jelačića u Zagrebu. Izgleda da ništa drugo nije ni dobio i na drukčiji način bio podržan, odnosno nošen. Jednostavno, da čovjek i ne povjeruje u to, sumnjam da je itko drugi bio, a pogotovo bude kao političar, euforički nošen tako daleko, pa po tome trebao bi biti, možda izložen još jedan spomen konj, istinski borac Blaž Dugina, na Trgu Republike. Onda još k tome, on, zamislite, niti dan danas, nema skoro ni kako treba obilježeni grob, i to makar samo, na hlebinskom groblju. PRAVA SRAMOTA! Međutim, opet, čisto sumnjam da bi ga sada, po ovome svemu želio i imati, (baš kao i njegov unuk, vrag si ga neka, valjda i sam Bog, si ga neka!

BLAŽ DUGINA

Pa nije to samo neumjesna kakti nekakva šala ili patka, pa onda neka ima, jel tak, nekakvo velebno izdanje spomen grobnog obilježja, osim Franje i njegova supruga Anka). Vidite onda i po tome znači, kao da je moj deda, ne samo zaboravljen, nego nekako, čak kao da je bez traga nestao, a koji je,(podkraj svoga života, čuvao krave na paši i čitao knjige, bez ikakve, male ili pogotovo velike mirovine,) ili koji sam, npr. naročito ja, kao njegov unuk, inače napravio i te kako, pošteno pravoga traga, (BRAZDURINU, ne nekakvu brazgotinu ili nekakvu malu ogrebotinu), naspram mnogih drugih likovnjaka, (političkih kulturnjaka), vjerujem skoro svih, s djelima izuzetnog značaja i vrijednosti, prvenstveno na temu ljubavi i mira. (Ma hajde dajte, "veliki Hrvati moji", koje kakvi, domoroci, "dobrovoljci", domoljubci, miroljubci, cigoljubci, posebni pametnjakovići, bar malo budite razborito trezveno ozbiljniji i bar malo naročito "kulturno" srčano ohladite). Pa ja sigurno po svemu, ni blizu slično mom dedi, ne bi smio. Jel tak? Sada kao takav, (ni s malim grobom a kamoli s velikom grobnicom, (brazdurinom) pa čak ni na groblju, (ne New Yorka), nego New Mexica, nikako biti zaboravljen, a kamoli još i "nestati"), pa onda ni u vašem snu, a pogotovo u vašim srcima, kao Franjo Dugina. Koji sam naslikao, napisao i POKLONIO, kao slikar i čovjek, (a pod kojem vi neki, "da ne kažem mnogi", konstantno podkopavate, skoro cijeli život nekakve grabo - jame, ili grobo - graburine, "skoro bez ikakvog obilježja"), između ostalog poklonio, znate naročito i ono, kad su nas naši Srbi, kakti onda, prije 15g, ("dobrovoljno" žalosno i sramno) napuštali, ovdje iz koprivničke vojarne. Taj put, ("mogao sam komotno i poginuti, a ne spadam u beneficirane branitelje, ili velike penzijonere,"?) da skoro isti dan, potom toga i mnogo kasnije, "veliki" broj ljudi Podravine, ("toliko da se zna i primi na znanje, odnosno ravnanje, kakti sramno ne zaboravljanje"), spontano mi je čestitao (u četiri oka), a vjerujem  i mnogi drugi, bar malo onako pravi ljudi u srcu i duši, širom Hrvatske, Srbije, odnosno  naše bratske Jugoslavije, naravno kad su za to saznali"). (Barem je tako izgledalo i osjećalo se, s moje strane, u mojemu srcu i duši, a tu skoro i da nema promašaja), NA TAKVOME VELIKOME MIROLJUBIVOME ČINU; ODNOSNO SVJEDSKOJ GESTI MIRA; što je bilo zabilježeno i u stranim medijima, a najvažnije, u Beogradskim. Bilo je tada grljenja i ljubljenja, ("bez ikakvog nošenja, ili grabljenja"),  uz suze radosnice, sa riječima Gospodine Dugina, hvala vam, vi ste spasili našu Podravinu, pa i čitavu Hrvatsku. Hvala takvim ljudima pa makar i samo na tome, pa i onima koji su trebali čestitati, (barem u podsvijesti ako nikako drugačije), ali nisu valjda htjeli, kakti umeli ili znali, a neće znati ili htjeti još dugo, za poneke pitanje, da li i ikad, jer baš u tome, rađao se - rađali su se i rodio se, ovakav, dobar duh, odnosno dobri duhovi Podravine, pa i šire.

Franjo Dugina