We are proud to announce the upcoming litter of Totegnac French Bulldog in mid-June!!! We chose the upstanding Pablo for our beloved Daisy. Even as a young female, she won Best Of Breed in strong competition at CACIB Zagreb 2019 (under breed specialist mr. Sebastian Harnik from Poland, later Daisy won placements in two classes at Crufts 2020, under judge Mrs. Betty Peach of Rosdyke fame), and Pablo is now undoubtedly the Top French Bulldog in this part of Europe! Both dogs have been genetically tested, they are very healthy and strong specimens of their breed, so we are very much looking forward to the litter. Big thanks to Katja Milat for letting us use her Pablo! Feel free to contact us if you want to reserve a puppy from this exceptional combination.

Dear friends, after long-term planning and detailed preparations, we are proud to announce that we are turning a new chapter in our breeding program! 

Our champion Lagotto Romagnolo female Alfa (out of Regun Kimbo x Regun Jetta) also known as Nelly, have puppies! The father is our Jumbo Jet Labando (Il Granaio dei Malatesta Mandela Day x Beta della Geminiola) 

HR JCH Jumbo Jet Labando  

Junior Croatian Champion, JE clear , LSD clear, NAD clear, furnishing FF, HD A/A, ED 0/0, Full scissor bite, 

& 

HR JCH, HR CH, SI CH, BA CH, BA GR CH Alfa 

2nd in Open Class Crufts 2020, Croatian Champion, Slovenian Champion, Junior Croatian Champion, Grand BiH Champion, furnishing FF, LSD Clear, JE N/mut, HD A/A, ED 0/0, Full scissor bite

Jedna od prvih hrvatskih slikovnica, nastala oko 1900. godine, tiskana u Karlovcu u tiskari D. Haupatfelda, u nakladi knjižare Ivana Sagana, prepuna je prizora ljubavi i bezbrižne igre djece i pasa. Kao autor je potpisan karlovački učitelj, književnik i pedagog Stjepan Širola (27. studenoga 1867. − 9. rujna 1926.). Nema podataka o autoru (ili autorima) ilustracijama, može se pretpostaviti da su porijeklom iz Njemačke, ali većina se odnosi na seosku idilu u kojoj djeca uživaju sa psima, pa i Širolini stihovi govore o Šarku, Hektoru i njihovim prijateljima...

Ruski hrtovi izloženi u Zagrebu 1926. godine

Malo se do sad znalo o prvoj velikoj izložbi pasa održanoj poslije 1. svjetskog rata u Zagrebu, 10. listopada 1926. U službenim kronikama hrvatske kinologije navodi se da o toj izložbi i nema pobližih podataka, no tome, srećom, nije tako! A informacije o njoj trebale bi biti dragocjene jer ta je izložba za hrvatsku kinologiju iznimno važna iz više razloga. Prvo, valja znati kako su rat i nova država u koju ulaze Hrvati sa sobom donijeli i značajne društvene promjene, ekonomske i političke potrese u kojima je čitav niz bogatih plemićkih obitelji izgubio svoju moć, svoje posjede i bogatstvo. A to je bilo od velikog utjecaja i na kinologiju, jer upravo su te obitelji, odnosno njihovi viđeniji članovi, bili ljudi koji su posjedovali i plemenite pasmine pasa, izlagali ih, koristili ih u lovu i radu. Bili su to, naime, istinski pioniri hrvatske kinologije. Trebalo je potom gotovo desetljeće da se poslije rata počnu obnavljati kinološke aktivnosti na hrvatskom tlu, ali i u susjedstvu. U svemu su prednjačili Slovenci, ponajviše zbog svojih ranijih jakih veza s bečkim kinoloških krugovima. Izložba 1926. važna je i zbog činjenice da je uslijedila točno godinu dana nakon što je u Ljubljani osnovan Jugoslavenski kinološki savez, a iste godine kad je izložba održana je ondašnji Savez lovačkih društava osnovao kinološku sekciju za Hrvatsku i Slavoniju (koja se te godine učlanjuje i u JKS). Godinu kasnije, pak, Zagreb dobija i autonomnu kinološku organizaciju koja se naziva Društvo prijatelja pasa – DPPZ, koje se je kasnije preimenovalo u Kinološko društvo. 

Springer španijeli izloženi 1926. godine u Zagrebu

No, kako je izgledala ta prva velika međuratna izložba? Prilično detaljne podatke, pa i fotografije o toj izložbi nalazimo u izdanjima slavne zagrebačke ilustrirane revije Svijet, magazina kojeg se ponekad nazivalo Vanity Fairom Kraljevine Jugoslavije. Štoviše, Svijet je o toj izložbi izvještavao u dva svoja listopadska broja. Tako u broju koji izlazi 16. listopada, piše:

"Prigodom svoje 50-godišnjice priredilo je lovačko društvo, kinološka sekcija, u bivšoj jašioni u Zboru izložbu pasa (Jašiona je bila najveća dvorana Zagrebačkog zbora, preteče današnjeg Velesajma, smještena između Draškovićeve i Martićeve ulice, op. a.). Izložba je u svakom pogledu vrlo uspjela i privukla veliki broj općinstva, makar je trajala samo jedan dan t. j. prošle nedelje. Predsjednikom je naših lovačkih udruženja g. D. T. Nikolajević, pukovnik u m., pa su uza nj fungirala još slijedeća gg. kao suci: dr. Arko, Bernetić, Cilinger, dr. Lovrenčić dr. Lokar, Mažen, Načić, Nettik, Sijan i Šibenik. Bilo je izloženo preko tri sto pasa raznih pasmina, od kojih su u najvećem broju bili zastupani lovački. Bilo je osobito lijepih vrsti bernardinaca i to neki upravo ogromni primjerci, zatim odličnih doga kao i jazavčara, koji su svojom pojavom privlačili publiku i zabavljali ju. Veći je broj bio izloženih njemačkih ovčih pasa. Opću su pažnju pobudila još dva ovčara i to jedan irski i jedan škotski. Nadalje je bilo engleskih pointera, irskih setera, njemačkih pasa kratke i duge dlake, te grifona i pudelpointera. U doličnom je broju bilo spaniela, od kojih je bila većina t. zv; špringer-spaniela. Izmedju športskih teriera osobitu su pažnju pobudila dva tipična punokrvna. I medju brallierima bilo je vrlo lijepih egzemplara. Nu čini se, da su publiku, a osobito ženski svijet zanimali ruski hrtovi, koje donosimo i na slici", zaključuje autor teksta, istaknuvši tada doista prestižne borzoje, koji su osam godina poslije Oktobarske revolucije u Europi predstavljali i mnogo više od pukog statusnog simbola.

Boris Špoljarić u knjizi Hrvatska kinološka baština navodi i precizniji podatak o broju prijavljenih pasa od onoga što ga navodi autor teksta u Svijetu, temeljen na uvidu u katalog- bilo ih je 305. No, magazin Svijet već u svom sljedećem broju objavljuje i fotografije nekih od nagrađenih pasa! Taj tekst u integralnoj verziji ovako izgleda:

"U prošlom broju priopćili smo dvije slike sa ove vrlo zanimive izložbe, a u današnjem broju donosimo snimku triju nagradjenih pasa te vrhovni sud u procjenjivanju izloženih pasa. Interes je za ovu izložbu, a kao za prvi put bio u svakom pogledu zadovoljavajući. Izlagači bili su u prvom redu naši lovci iz Zagreba i gotovo iz sviju krajeva naše uže domovine. Brojno su bili zastupani Slovenci.

Poslije otvorenja izložbe prešlo se odmah na ocjenjivanje pojedinih vrsta. Ocjenjivanje su preuzeli kao gosti gg. dr. Lovrenčić iz Ljubljane, Stanko Arko iz Ljubljane i dr. Lokar iz Ljubljane. Od domaćih sudjelovali su gg. Zwilling iz Zdenčine, Mažgon iz Slatine, dr. Šibenik iz Samobora te gg. Nikolajević, Bernetić, Sijan i Živković iz Zagreba. Organizaciju cijele izložbe te njenu pripravu vodio je g. dr. Šemper, dok je redateljem i zamjenikom bio g. dr. Livadić i g. H. Rosenberg, iz Zagreba, poznati lovac i sportista. Na izložbi bile su zastupane sve rase pasa, počevši od raznih vrsta lovačkih pa do najmanjih luksusnih. U svemu je bilo zastupano dvanaest lovačkih i oko petnaest sportskih vrsti pasa. Izloženo je bilo preko dvije stotine pasa.

U glavnom su bile vrste: njem, ptičari, griffoni, engleski pointeri, i pudelpointeri, seteri, španijoli, brakini, braki jazavčari, jazavčari, foksterijeri, škotski terijera, hrtovi, bernardinci, doge, ovčari, dobermani, bokseri, špici, airedale terijeri, pinčevi i higlandterijeri.

Suci na izložbi 1926.

Urednici u Svijetu bez dvojbe gaje simpatije prema psima i kinologiji. Tako 1929. objavljuju fotografije raznih pasmina i nekih slavnih pasa onoga doba (na primjer psa predsjednika SAD-a Herberta Hoovera, državnika za čije je vladavine najveći broj pasa prošao kroz Bijelu kuću. Na fotografiji u Svijetu je Ch. Southboro Markham (Mark), engleski seter koji je bio nacionalni i internacionalni šampion, no Hoover je imao i šampionskog gordon setera i još desetak drugih pasmina. 

Na jednoj je fotografiji i leglo francuskih buldoga, možda su to i prvi francuski buldozi zabilježeni u hrvatskome tisku, a maltezere na jednoj fotografiji drži belgijska princeza Marie-José (kći kralja Alberta Prvog i i kneginje Elisabeth od Bavarske, znana i kao posljednja talijanska kraljica)... Uz taj kolaž s fotografijama pasa iz čitavoga svijeta, stoji sljedeći tekst:

"Uostalom ove naše slike trebale bi da potaknu naše ljubitelje pasa, a i mačaka, te da prirede opet koju izložbu, koja bi se mogla spojiti i s utrukom pasa. Kako je dvorana u bivšoj jašioni u Zagrebačkom Zboru vrlo, prikladna za jedno i drugo, mogle bi se takove priredbe udesiti i u zimsko doba. Utješljivo je, da se u najnovije doba našao krug ljubitelja pasa u Zagrebu, koji će se baviti odgojem rijetkih pasmina, kao što su doge i dr. U tu su svrhu već neki psi i nabavljeni".

Autor ove bilješke očito je bio informiran o uvozu nekih novih pasmina iz inozemstva u Zagreb, a njegovoj je želji udovoljeno godinu kasnije. Zagreb 1930. ugošćuje doista veliku izložbu i opet o njoj piše Svijet, pa je čak i najavljuje s fotografijama pasa u broju od 29. studenoga 1930. (koji i na naslovnici donosi ilustraciju lovca i psa što ga prati): 

"Odkada je privedeno u život i razvilo svoju djelatnost naše Društvo prijatelja pasa (kinološko društvo) u Zagrebu, opaža se još življi interes sviju, koji vole pse, koji ih odgajaju i drže. Društvo je već sa svojom prvom izložbom pobudilo opću pažnju i pokazalo, da ozbiljno shvaća zadaću, koju si je postavilo kao cilj. Broj članova društva znatno je odonda porasao, a da vlada još veći interes u općinstvu, pokazat će to ova druga izložba. Ona se otvara sutra, 30. o. m. u prostorijama Zagrebačkog Zbora. Ocjene će se vršiti po vanjštini i ljepoti, bez obzira na posjed rodovnika. Od izloženih se pasa traži, da imaju one karakteristike svoje pasmine, koje zahtijevaju internacijonalni propisi za pojedine pasmine. Psi ocjenjeni sa odličnom, vrlo dobrom i dobrom ocjenom dobivaju zlatnu, srebrenu i brončanu plaketu društva. Jugoslavenski Kinološki Savez podijelit će 3 zlatne, 6 srebrenih i devet brončanih plaketa. Internacionalni Kinološki Savez daje 2 plakete za »Prvake države 1930.« Najljepši psi bit će odlikovani srebrenim pokalima, koje su darovali gg. Dri, Milan i Artur Marić, Gradska štedionica, Zagrebački Zbor, Savez lovačkih društava za Hrvatsku i Slavoniju i Hrvatsko društvo za gajenje lova i ribarstva, Knjižara Auer (dva reljefa) te Društvo Prijatelja Pasa. Prema svemu sudeći ova će izložba prikazati ne samo, koliko se raznih pasmina kod nas goji, već i mnoge osobite i skupocjene vrsti pasa od najmanjih do najvećih. Ujedno će dati poticaj i drugim ljubiteljima ove domaće životinje, da posvete brigu oko njezina uzgoja".

Pas opisan kao njemački ovčar vl. F. Czekeliusa (Zagreb) s izložbe 1930.

Pas opisan kao "Pinč (Schnauzer) g. Loewenithala" s izložbe 1930.

Istarski gonič vl. Milivoja Krašovića s izložbe 1930.

Lucernski gonič vl. Milivoja Krašovića

Na fotografijama objavljenima uz tekst nalaze se, kako je navedeno: Skye terijeri, 2. Pinč (Schnauzer) g. Loewenithala, 3. Bernski brak g. Krašovića (Karlovac), 4. Njemački ovčar g. F. Czekeliusa (Zagreb), 5, Njemački ovčar i Malteser g, Hirsehlera (Bjelovar), 6, Njemački ovčar g. Schwabenitza (Zagreb), 8. Istarski brak i 9. Lucernski brak g, Krašovića (Karlovac)...

Kao što se vidi, nema više među izlagačima slavnih plemićkih prezimena, što je bilo učestalo na izložbama prije Prvoga svjetskog rata. No, to su su i dalje bogati ljudi, liječnici i trgovci, onodobni obrtnici, gostioničari. Jedno ime se ipak posebno izdvaja među njima. To je Karlovčanin Krašović, čovjek kojeg se može s punim pravom smatrati prvim pravim uzgajivačem istarskih goniča (tako ga imenuje i Boris Špoljarić u knjizi Hrvatska kinološka baština, navodeći da uzgaja istarce od 1899. godine).

 No, iz teksta o izložbi 1930. godine može se zaključiti da je Krašović, uz istarce, imao i bernske i lucernske goniče, pasmine koje su i danas relativno rijetke u Hrvatskoj i šire (u Hrvatskoj imamo samo jednu uzgajivačnicu lucernskih goniča, to je Hunter's Enigma iz Jablanovca kraj Zaprešića). A otkuda gostioničaru Krašoviću, inače vrlo utjecajnom čovjeku u tadašnjim karlovačkim cehovskim udruženjima, ali i vrlo uglednom lovcu, bernski i lucernski goniči 1930. godine? 

Odgovor na to pitanje daje nam jedno zaboravljeno ali izuzetno sadržajno lovačko glasilo iz onoga vremena. Zvalo se "Posavski lovac", izlazilo je u Vinkovcima, u podnaslovu je stajalo da je to "ilustrovani mjesečnik za lov, ribarstvo, kynologiju, oružarstvo i tragoslovlje" te je još predstavljen na naslovnici kao "Nezavisno stručno glasilo lovaca Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca". Glavni urednik mu je bio Jaroslav Šugh, inače po zanimanju šumarski nadzornik i geometar, a u sedmom, srpanjskom broju 1928. godine, taj stručni lovački časopis donoisi tekst upravo Milivoja Krašovića. I to reportažu s velike međunarodne izložbe pasa u- Luzernu!

Evo integralnog Krašovićeva opisa švicarske izložbe, dakle bez ikakvih intervencija:

"Znajući da lovca uz prirodu najviše veže pas, jer mu je on jedini najbolji i najvjerniji drug; ja ću u kratko i čim zbijenije ocrtati ljubav Znajuči da lovca uz prirodu najviše veže pas, jer mu je on jedini najbolji i najvjerniji drug; ja ću u kratko i čim zbijenije ocrtati ljubav napram psima i njihov uzgoj u stranim državama. Tome neka služi Švicarska i izložba u Luzernu. Grad Luzern sam po sebi, njegovim divnim položajem u kotlini na jezeru osobito je privlačiv, a pučanstvo po gotovo. Naučno na strance, živi od njih, pak ih i dočekuje objeručke i susreće najljubeznije.

Izložbena zgrada tako zvana „Fest-Halle˝ građena u švicarskom slogu 150 m duga i 40 m široka u pročelju sa tri velike kule te velikim ulazom u srednjoj kuli, iskićena sva sa narodnim vrpcama i cvijećem, osvajate odmah pri samom ulazu. S lijeve strane ulaza u samom tornju je blagajna, a s desne izložbeno redarstvo u crnini sa narodnim crveno-bjelim kokardama, koje ti se sa osobitom prijaznošću klanja i daje na upite sva nužna razjašnjenja.

Nutarnjost dvorane upravo je raskošno dekorirana i čovjeku oko zapinje gore, dolje, desno, lijevo, jer je ponutrina načičkana sa hiljadu narodnih do 5 metara dugačkih vrpci i svim švicarskim kantonskim grbovima (22). Desno je od ulaza elegantna gostiona, a s lijeva prodavaone raznih lovačkih potrebština i predmeta, koje služe kao uspomena na izložbu i Luzern. Izložbeni raspored pasa tako je zgodan i ukusan da mu se može jedino London taknuti.

U deset po 100 metara dugačkih redova postavljeni su psi u ispletenim rešetkama svaki za sebe sa otvorenim ulazom, a svaka pasmina opet u grupama sa vrlo vidljivim napisima o pojedinoj vrsti. Podloga im je čista pšenična slama i kraj svakog psa desno i lijevo čiste i velike posude za vodu i hranu, koju podvornici neprekidno mijenjaju. Publika se vrti simo tamo, u širokim hodnicima, pregledavajući pojedine pasmine, te razgovara i gladi svoje ili pojedine druge pse. A ovi uzvraćaju nježan postupak neki ližući ruku, a neki davajući capu, jer su to većinom dresirani psi.

Milota je viditi taj međusobni saobraćaj, kao da su si ljudi i psi rodbina ili stari znanci. O redu, čistoći, rukovodstvu, vrsnoći i ljepoti pasa kao i o pojedinim funkcionarima, a osobito ocjeni i opisu pasa trebao bi ispuniti cjeli list. U kratko iznašam što je mala Švicarska učinila u kinološkom pravcu.

Izloženo je bilo 821 pas, slijedeće pasmine i to: Bernardinaca dugodlakih 29, Bernardinaca kratkodlakih 26, Švicarski veliki Sennenhunde 12, Apenzeller Sennenhunde 11, Berner Sennenhunde 28, Entlebucher Sennenhunde 5, Neufundlandera 25, Njemačke doge 32,Engleskih Bulldoga 7, Francuskih Bulldoga 24, Rottweilera 5, njemački čobanski (vučjaci) 59, Collie (škotski čoban.) 13, Groenendal (španjolski) 1, Engleski (ovčarski psi) 3, Berger de Boie (francuski) 1, Maremano (talijan. ovčar.) 4, Kuvasz (magjarski čob.) 4, Dalmatinaca 5, Dobermannpinscher 32, Airedali Terriers 42, Škotski Terriers 42, Caira Terriers 1, Bull Terriers 1, Sealyham Terriers 5, Kerry blue Terriers 5, Bedlington Terriers 1, Welsch Terriers 2, Boxera 28, Spitza crna 9, Spitza bijela 8, Spitza siva 2, Pudela 16, Schnautzera dugodlakih 17, Schnautzera kratkodlakih 1, Schnautzera orijaša 5, Bouviers de Flandres 1, Barsoi 22, Greyhoud 7, Deerhund 5, Whippet 11, Irski hrti 2, Talijanski hrti 1, Mopsa 5, Epagnels Papillon 1, Spitzi patuljci 7, Schnauzeri patuljci 16, Pinschi 15, Blak and tan Terrier 7, Affenpinscheri 3, Japanski Chins 3,  Pekingesen 23, Švicarski Laufhundi (brakirci) 17, Luzerner Laufhundi (brakirci) 2, Berner Laufhundi (brakirci) 4, Jura Laufhundi Inp. Bruno 1, Jura Laufhundi Inp. St. Hubertus 2, Engleski Bloodhund 1, Švicarski Laufhundi niski 28. cm 8, Luzerner Laufhundi niski 10, Berner Laufhundi niski 11, Dugodlaki razni niski 9, Francuski brak niski 28 cm Basset, Griffon Vandan 1, Cocker Spanieli 11, Springer Spaniel 1, Prepeličara njemačkih 11, Prepeličara Minsterlander 19, Prepeličara Griffona 1, Prepeličara Pointera 6, Engleskih Settera 7, Irskih Settera 3, Gordon Settera 5, Retrievera 2, Jazavčara kratkodl 9, Jazavčara dugodl. 14, Jazavčara resastih 11, Foxterriera kratkodl. 8, Foxterriera resastih 29".

Za kraj, valja istaknuti zanimljive slijedeće rečenica kojima Krašović završava svoj tekst iz 18. lipnja 1928. godine: "Švicarska imade svojih 15, izrazitih pasmina sa kojima se ponosi i koje ljubi i njeguje, da je milina viditi. A kod nas?"

Možda imamo i danas mnogo razloga da tražimo još veću brigu i promociju hrvatskih autohtonih pasmina, ali valja vjerovati da bi Krašović bio sretan da vidi kako su sada njegovi voljeni istarci međunarodno priznati i cijenjeni. U lovu, ali i izvan njega. 

Bernski gonič vl. Milivoja Krašovića izložen 1930.

Njemački ovčar i malteser g. Hirsehlera (Bjelovar) i njemački ovčar g. Schwabenitza (Zagreb)

Naslovnica časopisa u kojem je Milivoj Krašović objavio reportažu s izložbe pasa u Lucernu

Ilustracija na naslovnici vinkovačkog časopisa o lovstvu

Naslovnica ilustriranog magazina Svijet

Naslovnic ilustriranog magazina Svijet

Tekst o zagrebačkoj izložbi pasa 1931. godine u Svijetu

Naslovnica ilustriranog magazina Svijet iz 1932.

Ovaj tekst je izvorno objavljen u časopisu Moj pas, glasilu Hrvatskog kinološkog saveza (siječanj 2022.)

After a three-year break Totegnac kennel proudly presents a fantastic litter of 8 (!) French bulldogs! We accept reservations for these puppies of exceptional genetic potential: The father is a beautiful pied male Keanu, bred in the legendary English kennel Witherford, and the mother is our Ricarda Petit de Totegnac aka Daisy, Best of breed at the last International Dog Show in Zagreb, Best in Show puppy at the International Dog Show in Zadar and awarded in strong Yearling & Junior classes on Crufts...

Necku Sound Of A Coon aka Ulina, prva ženka goniča rakuna u Hrvatskoj

Da ih bar moj otac može vidjeti... Odmah bi zaplesao jig! On je često maštao o tome da će jednog dana ti psi prijeći ocean i biti poštovani u Evropi. A znajte da je to bilo desetljećima prije interneta... Hvala vam svima!

Ovu nam je poruku, vidjevši objavu o devet štenaca goniča rakuna koji su prije godinu i pol došli na svijet u našoj kući u Pušći kraj Zaprešića, uputila na Facebooku gospođa Barbara Cosner Little iz SAD-a. Iako svakome uzgajivaču gode čestitke i lijepe želje kad štenci dođu na svijet, riječi Barbare Cosner Little bile su za nas mnogo više od kurtoazne poruke na društvenoj mreži. Zapravo, bile su to rečenice koje su nas ispunile posebnim emocijama i ponosom.

Otac te žene je, naime, bio William Cosner, čovjek koji se u američkoj kinologiji naziva Master Breeder, najzaslužniji za očuvanje a potom i priznanje 'dugouhih' goniča u American Kennel Clubu! Davne 1921. on je uzgojio prvo svoje leglo crnih goniča rakuna s paležom, snažnih pasa hladnoga nosa (cold nose hound je izraz koji se u Americi koristi za pse koji bez problema prate trag nastao satima, pa i danima ranije), izrazito dugih ušiju, namijenjenih lovu na rakune. Zajedno s još dvojicom uzgajivača i svojih prijatelja, Donom Stringerom (Ten Oaks) i Orvilleom Dunhamom (Grand Mere), William Cosner najzaslužniji je za priznanje ove pasmine, čiji je standard (kojeg su pisala upravo navedena trojica) American Kennel Club usvojio 1945. godine, priznavši tako ovu pasminu kao prvu od više pashmina rakunskih goniča koje su danas poznate i kasnije priznate u SAD-u (ni jedna od njih, osim crnih goniča s paležom, nije priznata u FCI-ju). 

Goniči rakuna na Cosnerovoj farmi Mapple Hill

O tome kako je taj čovjek doživljavao uzgoj i koliko je taj doživljaj blizak najsuvremenijim kinološkim razmišljanjima, zorno svjedoče požutjele fotografije koje je njegova kći ustupila eksluzivno za pisanje i objavu ovog članka.

...

Uglavnom su sve i nastale na njihovoj farmi u Greencastleu, u Indiani, gdje se i začela uzgajivačnica Mapple Hill, iz koje potječu svi suvremeni crni goniči rakuna s paležom. A Cosnerovi su uzgajivački principi još jasniji kad se pročita što je taj marljivi farmer izjavio povodom priznanja pasmine za “The American Hound Association News”, stručno kinološko glasilo, 1945. godine: “Nikad u uzgoju nemojte koristiti priplodnjaka ili ženku koji imaju očite nedostatke i za koje se ne može reći da su tipični predstavnici svoje pasmine, zaobiđite one koji su inferiornih krvnih linija, nemojte koristiti one koji ne pokazuju izvanredne sposobnosti da neumorno gone, tragajući široko, napadajući na trag žestoko, nemojte koristiti one koji nisu brzi, koji nemaju hladan nos i najjači glas na stablu”.

Don Stringer, jedan od trojice ključnih uzgajivača goniča rakuna, sa svojim psima (foto: obiteljski album Barbare Cosner Little)

Ukratko, Cosner (tada je imao samo 34 godine) je bio vrlo čvrst u stavu da je svako mediokritetstvo izrazito nepoželjno u uzgoju i da imperativ mora biti korištenje samo najboljih pasa, nikako prosječnih, kako u eksterijeru, tako i u karakteru. 

Amerikanci su godinama, pa i stoljećima, pokušavali stvoriti psa koji će im pomoći u lovu na rakune. Te inteligentne životinjice bile su izuzetno bitne u doba kolonizacije sjevernoameričkog kontinenta, kada su prvim doseljenicima predstavljale lako dostupan izvor krzna, ali i mesa te masti. U lovu na rakune najprije su koristili engleske lisičare, pse koji su se često uzgajali na velikim i bogatim južnjačkim posjedima. No, pokazalo se da ti psi dobro gone divljač kroz velike, pregledne plantaže i pitome brežuljkaste krajolike, ali lako gube trag kad zađu na teže prohodne stjenovite ili šumske predjele Ozarka ili Apalačkih planina. Zato su već prvi pokušaji da se lisičari ukrižaju s krvosljednicima dali mnogo bolje rezultate. Psi iz tih kombinacija gonili su glasno, pjevajući jednu pjesmu na tragu, a onda, ritmički drukčiju ali prodorniju, i s još jasnijom porukom kad bi se propeli prednjim nogama na stablo, gledajući prema krošnji u kojoj se pokušao sakriti nesretni rakun!

Danas Amerikanci love s više srodnih pasmina koje se, uglavnom, izrazito razlikuju u boji. Tu su Walkerov rakunski gonič stablaš (nazvan po uzgajivaču iz Kentuckyja), plavotočkasti rakunski gonič, Plottov gonič (nazvan po njemačkoj obitelji Plott koja je u Sjevernoj Karolini naselila područje Apalačkih planina), redbone (kestenjastocrveni) rakunski gonič... Svi su značajno manji visinom i masom od crnoga goniča rakuna s paležom i nijedan nema tako izraženo dugačke uši. Zajednički im je način lova, takozvani treeing ili- ako bismo pokušali prevesti- moglo bi to biti stablašenje. Kada pas stjera životinju na stablo, ne prestaje s reskim lavežom u određenom ritmu. Psi, naravno, ne smiju napasti životinju, već samo označavati lavežom stablo na koje se sakrila. Takvom metodom se u SAD-u lovi i puma te crni medvjed, ali danas ovakav lov mnogi smatraju neetičnim, pa je i zabranjen u nekim američkim saveznim državama.  

Goniči rakuna uzgajivačnice Totegnac

Stoga nije čudno da je većina crnih rakunskih goniča s paležom danas daleko od lova i lovaca, a mnogo bliže izložbenim ringovima, od Westminstera do Philadelphije. Štoviše, prevladava stav- iako posve pogrešan- da su crni goniči rakuna s paležom, iz legala registriranih pri AKC-u, već izgubili ponešto od svojih nagona. Najveći zagovornici ove teorije su uzgajivači iste pasmine u okrilju asocijacije UKC, koja i okuplja uzgajivače lovnih pasmina i nema ugled AKC-a. Iako su crni goniči rakuna s paležom pri UKC-u priznati kao pasmina još i mnogo ranije, početkom 20. stoljeća, psi uzgajivača iz te asocijacije već su se tridesetih godina počeli razlikovati- lakši su i znatno kraćih ušiju, pa su i danas više nalik poljskim ili crnogorskim goničima, na primjer, kakve poznajemo u Europi, a često imaju i velike bjeline na prsima, što je- po standardu- diskvalifikacijska greška. Zato, kada Amerikanci danas govore o 'pravim' goničima rakuna, nerijetko ih imenuju kao "tradicionalne dugouhe goniče rakune registrirane u AKC-u" (Old fashioned long eared AKC registered Black and Tan Coonhounds).

Prva takva ženka goniča rakuna stigla je u Hrvatsku iz Finske, iz uzgajivačnice Necku. Upravo je ta ženka, majka prvih goniča rakuna okoćenih u Hrvatskoj, i prvi rakunski gonič koji je osvojio Best In Show na nekoj izložbi u Europi, kod suca Milivoja Uroševića iz Srbije. Otac štenaca živi u Češkoj, u uglednoj uzgajivačnici Blossoming Meadow vlasnice Martine Kustkove, a uvezen je iz Alabame. U leglu je bilo šest mužjaka i tri ženke. Danas oni žive u Portugalu, Njemačkoj, Sloveniji, na Hvaru i u Zadru, neki su od njih uspješni izložbeni psi, a jedan se mužjak na sjeveru Njemačke aktivno koristi u lovu. Sestra i brat, koji žive s nama, osim što su izuzetno uspješni u izložbenoj kinologiji, okušali su se i u nekim novim disciplinama, poput canicrossa i noseworka. 

Izložbeni par goniča rakuna na CACIB Zagreb 2018.

Finci su, uz Nijemce i Čehe, i uzgojili najviše legala ovih goniča na Starome kontinentu i najzaslužniji su za njihovo širenje u Evropi. Ove godine su po prvi put goniči rakuna mogli biti izloženi i na Cruftsu, u klasi Any Variety (AV) Imported Breeds Register, dakle u konkurenciji još desetak srodnih pasmina. Ponosni smo da je upravo naš mladi mužjak Mr Alarming Voice Cooner Totegnac, poznat i kao Ljubo, dakle mužjak uzgojen u Hrvatskoj, prvi u povijesti od svoje pasmine zakoračio na zelenih tepih Cruftsa. Osvojio je najprije drugo mjesto u Juniorima, a potom i Reserve u Post Graduate konkurenciji. U Hrvatsku je kasnije uvezena još jedna ženka iz jedne češke uzgajivačnice, prvo leglo je nedavno došlo na svijet i u Sloveniji, naš je mužjak prvi gonič rakuna uvezen u Srbiju, a ženka prva u Portugalu, prošle je godine prvi rakunski gonič stigao i u Austriju... 

Aragon from Charming Shadow: Dvostruki svjetski šampion (BOB Amsterdam WDS 2018 & Leipzig 2017)

Kao zanimljivost valja spomenuti i činjenicu da je jedan od najuspješnijih rakunskih goniča u Evropi u vlasništvu njemačke državljanke rođene u Slavonskom Brodu, Sanele Garić-Havić. Taj 3,5 godine star mužjak iz njemačkog uzgoja- Aragon from Charming Shadow, osim što je dvostruki BOB World Winner (Amsterdam 2018. i Leipzig 2017.), bio je i trećeplasirani njemačkih pas godine 2018. (German Dog Of The Year, Dortmund VDH), a ranije i Europasieger u Dortmundu 2017. Na naš poziv, vlasnici su Aragona izložili i prošle godine u Zadru, gdje ga je na prvo mjesto u 6. FCI grupi plasirao sudac Tino Pehar.

Kratko o standardu

Standard crnih rakunskih goniča s paležom uveden je pod brojem 300 u klasifikaciji FCI-a. Jasno, oni su VI. grupi, u prvoj sekciji, gdje se nalaze veliki goniči. U standardu se posebno ističe potreba da to bude snažan i okretan pas, sposoban pokrivati teške terene snažnim i usklađenim koracima. Visina mužjaka je između 63,5 i 68,5 centimetara, a ženki 58,5 do 63,5 centimetara. Viši psi se ne sankcioniraju, ali preniski nikako nisu poželjni. Visina svakako mora biti u skladu s konstitucijom, pas ne smije djelovati odveć dugonog, ali ni prezatvoren prema zemlji. 

Uši moraju biti duže od vrha nosa

Kod ušiju, koje moraju biti nisko i dobro usađene unatrag, u razini očiju ili niže, obješene i simpatično naborane (reklo bi se u nekim našim krajevima da moraju biti nafaldane, odnosno tako zavrnute da po dužini tvore nabore). Kad se uši rastegnu preko njuške, moraju prelaziti vrh nosa. One koje ne dopiru do vrha nosa i koje su usađene previsoko se kažnjavaju. Profilne linije lubanje i njuške su paralelne, a srednji stop se nalazi točno na polovici razdaljine između zatiljne kvrge i vrha nosa. Leđa su ravna, snažna, a rebra puna, okrula i dobro zaobljena. Ravna treba izbjegavati. Sankcionira se nedostatak paleži, ali i pretjerane površine paležnih oznaka. Bjelina na prsima ili drugim dijelovima tijela je nepoželjna, a bjelina koja se u bilo kom smjeru proteže u dužini većoj od 2,5 centimetra znači diskvalifikaciju. Crni rakunski goniči s paležom su psi izrazito stabilnog karaktera, otvoreni i prijateljski, u radu nužno moraju biti sposobni surađivati s drugim psima. Ne smije nikako biti plašljiv ili agresivan, ali može biti rezerviran.

Štene goniča rakuna

O rakunima u Europi

Iako mnogi misle da rakunski goniči ne mogu tragati za rakunima u Europi- jer na našem kontinentu tih životinjica nema (osim u zoološkim vrtovima)- to nije posve točno. Dva rasplodna para rakuna puštena su u travnju 1934. na obale njemačkog jezera Edera, nedaleko od Kassela, u pokrajini Hessen. Od tad se populacija rakuna ondje polako i sigurno širi i danas već ulaze u urbane zone, a nedavno je zabilježen i slučaj divljeg rakuna koji se samovoljno ‚uselio‘ svojim rođacima u nastambu u zolooškom vrtu u Heidelbergu. Dugo se smatralo da je puštanje rakuna u prirodu naredio šef Hitlerova zrakoplovstva Hermann Goering (tada zadužen i za lovstvo), radi svoje fascinacije američkim životinjama, ali to nije točno. Bila je to samovolja dvojice lovočuvara, koji su mislili da će tako doprinijeti biološkoj raznolikosti. Njihov stav su donedavno dijelili i mnogi aktivstiti pa i prirodoslovci, ali je 2015. EU donijela direktive po kojima se rakuni smatraju invazivnom životinjskom vrstom koja ugrožava europsku floru i faunu. Zanimljivo je da je više sličnih pokušaja naseljavanja rakuna, naročito u Rusiji, propalo i vrsta se nikad nije proširila.

Jedina pasmina koja ima svoje- groblje…

Groblje goniča rakuna u Alabami (Foto: Coon Dog Cemetery)

U gradiću Tuscumbiji (rodnom mjestu slavne gluhoslijepe aktivistice i spisateljice Helen Keller), u saveznoj državi Alabami, nalazi se jedino groblje kućnih ljubimaca posvećeno samo jednoj pasmini- goničima rakuna. 

Groblje goniča rakuna u Alabami (Foto: Coon Dog Cemetery)

„Ovdje se smiju sahraniti samo- goniči rakuna. Troop je prvi pas položen u zemlju da počiva ovdje, 4. rujna 1937. Molimo vas budite oprezni s vatrom“.

Tako piše na maloj ploči, na ulazu u groblje, pribijenoj na crnogorično stablo. Na zemlji stoje nadgrobne ploče posvećene mnogim goničima, od kojih su neki bili i slavni šampioni. Sada je to groblje, premda se nalazi u prilično zabačenom kraju, počivalište više od 150 pasa, a godišnje ga- kao turističku atrakciju- posjeti i 7000 ljudi. 

Groblje goniča rakuna u Alabami (Foto: Coon Dog Cemetery)

Na groblju dominira spomenik koji prikazuje goniče koji su se prednjim nogama propeli na stablo, u pozi tako karakterističnoj za ovu jedinstvenu pasminu. Osobitost groblja su i natpisi na nadgrobnim pločama. Za Black Rangera, koji je došao na svijet 1962. godine, a napustio ga 1976., njegov je vlasnik Fulton Matthews napisao: „He was good as the best, and better than the rest“. 

Groblje goniča rakuna u Alabami (Foto: Coon Dog Cemetery)

Da bi pas bio ondje pokopan, nije dovoljan samo rodovnik, već je potrebna i potvrda nekog od više američkih udruženja koje okupljaju vlasnike ovih pasmina da je pas bi autentični gonič rakuna, dakle da je sudjelovao u lovu na rakune, ali- isključivo rakune! Svakog 1. svibnja na groblju se okupljaju ljubitelji pasmine, ali atmosfera i nije odveć tužna ni tiha. Uostalom takvi nisu ni goniči rakuna, pa se grobljem ori živa svirka country sastava, a organiziraju se i natjecanja u plesu. Spomenici se mogu izraditi od drveta, granita i prirodnoga kamena…

Uzgajivači o goničima

Sjećam se, bila je specijalka u Memphisu 1978. Imala sam dobermana i prijavila ga na natjecanje u poslušnosti. Dobro pamtim golemi metalni paviljon u kojem je bilo 306 pasa. Najprije nisam obraćala pažnju na nesnosnu buku koja odzvanja i odbija se od limenih zidova, a kad sam odradila svoje, shvatila sam da svi psi u mom vidokrugu miruju i šute! Pogledala sam malo oko sebe i uočila dva goniča rakuna kako proizvode taj zvuk, pogledavaju jedan u drugog, pa opet uzdižu njuške u vis i pjevaju. Rekla sam tada sebi: Ja moram imati ove pse!

Kanadska sutkinja i uzgajivačica goniča rakuna Joy Lynne Huntley održala je predavanje o pasmini, prvo takve vrste u Europi, nakon specijalke u Trivignanu Udineseu

Ovim je riječima svoj prvi susret s crnim goničima rakuna s paležom, i njihovim glasanjem koje ponekad nalikuje kombinaciji lavlje i slonovske rike, opisala Edith S. Atchley iz uzgajivačnice Rockytop u saveznoj državi Alabami, iz koje dolazi i otac prvih štenaca te pasmine u Hrvatskoj. Fascinirana činjenicom da su druge pasmine- očito svjesne nadmoćnih frekvencija zvuka goniča rakuna- mogle samo upućivati pokorne poglede, ona ističe i motto Američkog kluba crnih rakunskih goniča s paležom: Ljepota, snaga, odvažnost (Beauty, Strength, Courage). Taj motto u velikoj mjeri opisuje i njihov karakter. Ti psi doista imaju neke anatomske karakteristike koje podsjećaju na konje, na životinje koje tisućljećima nadahnjuju umjetnike u svim civilizacijama, no osim tih elegantnih linija tijela, oni su i izuzetno snažni i spretni, ali i hrabri. Goniči rakuna su odlični čuvari, svojim glasnim lavežom i pojavom lako će zastrašiti i potjerati neželjenoga gosta. Oni su i stabilni psi, pa ni najmanji znak agresivnosti nikad neće pokazati prema djeci ili drugim psima. Njihovi nagoni su, naravno, snažni. Nije lako s tim psom u prirodi, u slobodnoj šetnji. Trag divljači u njemu budi impuls koji je vrlo teško kontrolirati. Uostalom, kao i kod većine drugih goniča, ali je reakcija mnogo impulzivnija i snažnija. Rakunski gonič na tragu odaje dojam nepogrešivo programiranog stroja sa samo jednom misijom. Posve paradoksalno, ista ta životinja je u obiteljskom okruženju izuzetno nježno stvorenje, željno zagrljaja, maženja i igre, empatična i vrlo pažljiva, čista, gotovo suptilna.

Goniči rakuna u trku

Snažni lavež i zavijanje kojem su ovi psi skloni ne čini ih odveć primjerenima za život u gradovima ili uz susjede koji žele svoj mir i tišinu. Ili, kako bi rekao jedan američki poznavatelj pasmine: Mnogi ljudi kažu da obožavaju pjesmu rakunskih goniča, ali ti ljudi najvjerojatnije nisu vaši susjedi.

U radu s njima potrebno je strpljenje, to su psi koji imaju svoj karakter i često nisu spremni na kompromise. Kao i druge pasmine goniča stvarane u velikim čoporima, ne podnose samoću. Iako su spremni na goleme napore, pa će obožavati trčanje u prirodi, oni vole i komfor. Vrlo će vam jasno dati do znanja da bi vaš omiljeni kauč trebao pripadati samo njima. No, svjesni su okoliša u kojem žive i ne čine apsolutno nikakvu štetu kopanjem ili griženjem u kući, vrtu, ili oko kuće. 

Ilustracija karakterističnog lova rakuna goničima