A joj, opet promjena rasporeda!

Kako je na Fakultetu nastao program za rezervaciju dvorana

     Očito nije rezultat strateškog razmišljanja i planiranja razvoja informatičkog sustava od naše Uprave, Računalnog povjerenstva ili Informatičke službe, jer se inače ne bi našao u anegdotama. Nastao je sasvim slučajno zaslugom voditeljice studentske referade, prerano preminule gđe. Zorke Gujić. Ona je bila nadasve draga osoba i sugovornica, susretljiva  i poduzetna savjetnica, marljiva i odana radnica, živa i pouzdana banka fakultetskih podataka, naša desna ruka, naša sigurnost … Njoj posvećujem ovu anegdotu  (in memoriam–>).
     U mnogo sam navrata rado svratio u njenu sobu, uglavnom poslom, ali ponekad i neobvezno, onako usput na “čašicu ugodnog razgovora”. Vrlo bi nas često prekidali telefonski pozivi. Mnogi su postavljali najrazličitija pitanja, a ona je znala sve o Fakultetu i vrlo strpljivo odgovarala. Samo ponekad bi nakon što bi spustila slušalicu dala oduška svom čuđenju što sve ljudi pitaju i što sve ne znaju! Bila je središnja osoba za rezervaciju glavnih fakuletskih dvorana, pa bi često držeći slušalicu ramenom, gumicom brisala unaprijed napravljen raspored na velikom listu papira (A2) i u kućice upisivala nove promjene. Događalo se da se od brisanja i pisanja papir izliže i podere, pa bi to rješavala lijepljenjem papirnatih naljepnica. Na nekim mjestima bilo je i više naljepnica, koje su se djelomično odljepljivale, pa se znala i naljutiti:
     “A joj, opet promjena termina! Pa to je danas već četvrti put!” Gledao sam koliko je vremena i živaca gubila na dogovaranju i pomicanju termina, što je iziskivalo vještinu diplomacije i više telefonskih razgovora u stilu: Možete li mi reći koje su dvorane slobodne u četvrtak … Samo malo moram uzeti plahtu…  Čekajte da zapišem… Što ste ono rekli za Mašeka… Moram pitati profesora… Javit ću Vam se ponovo…  Možete li mi rezervirati više termina za jedno predavanje… Otkazat ću na vrijeme…  Ma sigurno. Zadnji put sam zaboravila, ali ovaj put… Možete li osloboditi Čačkovića u četvrtak u 12…  Čekajte moram pitati fiziologiju… Pa, mi imamo prednost. Treba nam velika dvorana… itd. itd. itd.
      I tako jednog vrućeg popodneva u ljeto 2002. čekajući da gđa. Zorka završi maratonski telefonski dogovor, padne mi na pamet ideja da informatiziramo i decentraliziramo sustav rezervacije dvorana. Predložio sam gđi. Zorki da na poslužitelju u svojoj sobi Web.mef adaptiram i instaliram neki takav sustav i da podučim kancelarijske službenice da imaju uvid u stanje zauzeća dvorana i ovlastim ih za unos i ispravljanje rezervacija. Svima bi se dao uvid u zauzeće dvorana, što je vrlo zgodno i korisno studentima kao informacija o mjestu i vremenu odžavanja nastave. Poduzetna gđa. Zorka je bila oduševljena. Već za par dana me nazvala i pitala kako napredujem. Naravno, nisam ni počeo. Saznao sam da je ona već razgovarala s dekanom, prof. dr. Borislavom Labarom koji se također zagrijao za ideju. Dekan je shvaćao važnost informatizacije Fakulteta, jako me je podržavao i mislim da je do sada u tom smislu najviše napravio za Fakultet!
     E sad više nije bilo uzmaka. Kolikogod sam u početku nabacio tu ideju više kao mogućnost, nisam mislio da će biti tako svesrdno prihvaćena. Naime i prije sam na poslužitelju Web.mef instalirao brojne općekorisne programe –>, ali se tijekom proteklog desetljeća mnogi i nisu baš previše upotrebljavali. Bili su naprosto ispred svog vremena! Pomalo me entuzijazam napuštao i nisam imao volje da izgubim opet puno vremena na nešto doduše vrlo praktično, ali što drugi ne žele koristiti. Međutim, pritiskali su me. I gđa. Zorka, ali i Dekan svakih par dana. Gonjen entuzijazmom, izazovom novog, a i da ne ispadnem hvalisavi pametnjaković koji drugima samo “soli pamet” razbacujući se idejama, dao sam se na posao. Potražio sam prikladan opensource besplatan program na Internetu, prilagodio ga našim potrebama, adaptirao, instalirao, konfigurirao, zaštitio, unio naše dvorane, korisnike, dodijelio prava, lokalizirao na hrvatski itd. Pokusni rad i uhodavanje je trajalo vrlo kratko. Početni je mali problem bio da su ovlašteni korisnici, što zbog nesnalaženja, a što namjerno zbog zaboravljivosti i prebacivanja krivnje na druge, ponekad prisvajali tuđe termine brišući tuđe rezervacije i upisujući svoje. Trebalo je dosta preinaka programa da osiguram da svaki službenik može ispravljati samo svoje rezervacije. Također sam dodao sustav koji je sve akcije u programu rezervacije uredno i pregledno bilježio. Ispravio sam bug-ove i tako! Imamo program za rezervaciju! Nakon toga nije bilo problema i sustav sam besplatno održavao preko 4 godine bez i jednog dana stanke. Zvali su me i mnogi kolege, ne samo u Zagrebu, već doslovno od Skoplja do Maribora (“od Vardara, pa do Triglava”) i svima sam pomogao “presaditi” naš sustav.
     A onda se promijenila Uprava, Računalno povjerenstvo i voditelj Informatičke službe. Više nisam imao potporu, a moj entuzijazam i besplatan rad počeo je mnogima jako smetati. Novonastalu atmosferu najbolje oslikava izjava jednog prodekana: “Kompjuteri su pomodarstvo koje će brzo nestati!” Kad se za informatizaciju počelo trošiti više novca krenuli su u prikrivenu zakulisnu borbu protiv besplatnog rada za opće dobro. Primijetio sam “čudnu aktivnost preuzimanja” u logovima servera. Postojeće rezervacije dvorana za gotovo godinu dana unaprijed pojedinačno su ručno prenošene mjesecima u neki novi sustav. I jednog lijepog dana bez mojeg znanja je link na “Dvorane” s glavne web stranice Fakulteta skrenut na novi drugi poslužitelj na kojem je bio instaliran potpuno isti program u malo drugačijim bojama. I saznao sam iz kuloara da je to sada službeni sustav i da ga održava privatna vanjska firma s jednim zaposlenim.
     I time je priča “Dvorane” završena. Za mene!  Za druge ona i dalje živi, a to mi je važno i dovoljno, jer sam sustav ionako stvorio za druge, a ne za sebe! Dolaskom najnovije Uprave ništa se nije promijenilo. Usput, na Web.mef-u se još uvijek u prazno vrti moj program za rezervaciju dvorana –> . Uzaludno!

Category: Uncategorized  Comments off

Neće pulitika u moju butigu!

Anegdota se odnosi na Mef.hr, list našeg Fakulteta

   Dolaskom novog glavnog urednika 2010. godine upućen je javni poziv svim članovima Fakulteta za sudjelovanje u stvaranju lista. Nijedan prijašnji glavni urednik lista našeg Fakulteta nije u mojih 35 godina djelovanja na Fakultetu uputio takav javni poziv, pa sam se ponadao da se stvari mijenajnju na bolje. Tim više što je lijepo rekao da se radi o “novim vjetrovima demokracije”.
     I poslao sam kratki članak o desetogodišnjici edukacijskog poslužitelja Web.mef-a. Opisao sam put razvoja e-obrazovanja na našem fakultetu, uspjehe i poteškoće na tom putu, neshvaćanja okoline i Uprave, kolegijalne podvale i potkradanje oko MEF-LMS-a, upletenost privatnih firmi i financijskih interesa. Članak mi je uljudno vraćen sa zamolbom da izmijenim gotovo polovicu članka označenu u tekstu žutom bojom.
     Evo citata iz maila glavnog urednika: “Mef.hr je list našeg Fakulteta i jedan od temelja mog viđenja kao urednika je da treba pozitivnim pogledima jačati samosvijest naših djelatnika i studenata, te pokazati javnosti da je nas Fakultet visoko kvalitetna i vodeća obrazovna institucija u Hrvatskoj…..Stoga bih Vas molio da ukazivanje na određene probleme (označene u tekstu žutim) ili izostavite iz svog članka ili ih preradite kako bi u pozitivnom svjetlu oslikale Fakultet (na pr. pozdravite mogućnost da se i Vas usporedni pogled i djelovanje u mrežnoj publicistici razvija na dobrobit Fakulteta).” Ne želeći se inatit i tvrdoglavit ponešto sam izmijenio članak u stilu “mi smo najbolji” uz vrlo stidljive naznake da bismo ipak mogli ponešto unaprijediti (objavljen članak na str. 101. na linku –>).
     Shvatio sam da se ne radi o “novim vjetrovima demokracije”, već samo formalnom zadovoljenju nekih standarda i zavaravanju javnosti. Ljudima koje gledaju izvana to lijepo zvuči, a mi iznutra članke podvrgavamo “preporukama” urednika ili čak autocenzuri u stilu: “Mi smo najbolji!”. Neće pulitika u moju butigu!

Category: Uncategorized  Comments off
Skip to content