Dugo me nema

09 prosinac 2011

Nakon dugo vremena neki dan sam zalutala i na ovaj svoj blog.
Na zadnjem postu dosta komentara.
Netko je napisao da je dobro što me nema jer sam nastavila sa svojim životom,
netko poziva na neku temu na forum.hr-u koju btw. nisam ja otvorila,
neki se zahvaljuju mom umirovljenom nicku na forum.hr -u :).
Malo sam sve pročitala, svoje stare postove, provjerila mail koji kao kontakt stoji na ovom blogu i koji isto rijetko provjeravam a na koji mi još uvijek stižu vaši upiti....i osjetila sam potrebu da vam se javim....vama neznanima.
Ispunja me to srećom.
Kada netko napiše novi komentar i kada mi se netko javi mailom i kaže da mu je moj blog pomogao.
Pomogao je i meni.
Zašto se ne javljam i ne pišem više?
Jednostavno, nemam više potrebu.
Valjda sam prošla sve one korake...od spoznaje, preko kopanja po sebi do perioda ljutnje i žaljenja, i napokon....perioda kada znam što sam bila, što jesam, ali kada moja prošlost više ne vlada mnome.
Više o sebi i ne razmišljam kao o djetetu alkoholičara.
Znam da to jesam, ali me to više toliko ne pogađa.
Osnovala sam obitelj u međuvremenu, dobila dvoje djece, pokrenula vlastiti biznis, upoznala nove prijatelje.....
mogu o svome ocu pričati bez ljutnje i bijesa.....mogu i nepoznatim ljudima priznati da sam dijete alkoholičara.....a nekada to nisam mogla izgovoriti ni najbližima.
Jednostavno,
to je moja prošlost koja više ne određuje mene kao osobu danas.....
danas sama određujem sebe
i znate šta...odlučila sam biti sretna i stvarno to jesam.
Svaki atom snage ulažem da budem dobra majka svojim klincima....
Jako sam se bojala majčinstva....hoću li to moći, hoću nesvjesno ponavljati greške svojih roditelja....
ali svakim danom koji prolazi vidim da mi ide dobro, da to što sam proživjela ne mora ostaviti traga na njima,
da se zli obrasci ne moraju ponavljati i da mogu, ako već nisam mogla sebi,
njima osigurati sretno djetinjstvo.
Veselim se budućim godinama koje dolaze....stvarima koje su mi bile uskraćene a koje ću proživjeti s njima.
Svima koji čitate ovaj blog
šaljem pozdrave i utjehu i zagrljaje
i riječi nade
Sve je moguće, samo hrabro.
Voli vas Maslina :)

Nikad dovoljno dobra

07 ožujak 2010

Ako se pokušam sjetiti koji dio odrastanja s alkoholičarem u kući mi je bio najgori,
morala bih reći da je to valjda onaj osjećaj da nikada nisam bila dovoljno dobra.
I ne samo ja, nitko od mojih ukućana.
Iako smo više-manje bili uzorna djeca, dobri i odlični učenici, radišni i pošteni,
uvijek je svatko od nas bio bolji.
Svakojake spodobe, mediokriteti i osobe od kojih nikada ništa nije postalo u životu su
nam navođeni kao svijetli primjeri (i zbog toga smo ih naravno mrzili :D),
a nijedan naš uspjeh nije dugo bio slavljen.
Naprotiv,
otac bi često, nakon nekog našeg postignuća, pronalazio neku našu drugu sitnu manu,
kopao po njoj, izazivao svađe, dok sam događaj ne bi bio zasjenjen nekim obiteljskim skandalom
ili salvom poniženja i uvreda.
Ne znam zašto je ta sitna duša to radila.
Možda se on sam u svom malenom, ružnom i usamljenom svijetu osjećao bolje i manje usamljeno
ako bi i nas povukao za sobom.

Kako to danas utječe na mene?
Uz kroničan nedostatak samopouzdanja,
tu je i osjećaj da ništa što učinim nije dovoljno dobro.
Ja sam prva koja će neki svoj uspjeh umanjiti, relativizirati, pripisati slučaju.
I dalje mislim da su svi bolji od mene i teško si pripisujem uspjehe i zasluge.

Odlazak

18 siječanj 2010



Mama je otišla.
Gdje i kamo, ne znam naravno.
Ne vjerujem u zagrobni život, ali isto tako ne vjerujem ni da je ono što smo nakon odlaska posljednjeg daha obukli i spremili u lijes, a nakon toga u grob, ona.

Ne mogu vjerovati da je negdje na nebeskim poljanama sada sretna sa svojim roditeljima o kojima je uvijek s ljubavlju pričala.....
čini mi se da je sve što je ostalo od moje majke par požutjelih slika, uspomene u meni, ljudima koji su je znali, poneka tjelesna crta, sličnost.....i ono što smo ja, moj brat i sestre zbog nje.

Nije ni malo.

....

Teško je vjerovati da me više nikada neće nazvati.
Da me neće dočekivati ni ispraćati na vratima naše kuće.
Tepko je vjerovati da više nikada neću čuti njezin glas, ni osjetiti njezino milovanje.
Teško je vjerovati da je otišla jedina osoba koja me bezuvjetno voljela.


Sama sam, beskrajno sama........






I majka

28 prosinac 2009

Prije nepune dvije godine pisala sam o očevoj smrti.
Ovih dana gubim i mamu.
Zanimljivo, ali tek pred smrt, zovem je mama.
Uvijek je bila majka ili mater. U kraju odakle sam, nema mjesta za suvišnu nježnost i sentimentalnost.
Roditeljstvo je nešto što se samo po sebi razumije, nije potrebno reći volim te, a fizički izrazi nježnosti su jako rijetki.
I opet, sve se promijenilo ovih nekoliko dana što sam sjedila uz njezinu samrtničku postelju i njegovala njeno onemoćalo tijelo.
Plakale smo i smijale se zajedno, rekla mi je: volim te do neba, dala tisuću pusa.
Držale smo se za ruke i možda nadoknadile ono što smo cijeli život propuštale.

Moj odnos s majkom nikad nije bio jednostavan.
Kao što nije nikada nijednoj ženi i nije.
Mnogo toga svjesno ili nesvjesno učimo od naših majki,
a moja majka me u svojim pripremama za smrt, naučila o životu možda i više nego sve ove godine do sada.

Djetetu u sebi

06 studeni 2009

Koncept unutarnjeg djeteta i razlikovanje i prepoznavanje tog djeteta u odrasloj osobi poznat je već dugo i nazivan različitim imenima: ego/nad ja, jing/jang, ženski i muški princip, lijeva i desna strana mozga, razum i osjećaji.....
Nije bitno kako ćemo nazvati taj osjećaj, ali većina nas je nekad osjetila da u nama postoje dva vida osobnosti: odrasla osoba i dijete.
Kada su ta dva dijala povezana i zajednički djeluju, imamo osjećaj cjelovitosti; kada nisu povezani (zbog trauma iz djetinjstva, nevoljenosti, nedovoljnog razvoja), imamo osjećaj sukoba, praznine i unutarnje samoće.

Kada razmišljamo o djetetu u sebi, većina nas razmišlja o djetetu od oko 5 godina.
Tako je i sa mnom.
Neku večer sam prvi put razgovarala sa svojom unutarnjom djevojčicom.
Poslije sam joj napisala i pismo koje ću vam malo dalje prepisati.

Dugo godina sam je izbjegavala, nisam mislila na nju iz straha od bolnih uspomena koje me obično preplave.
No, kada sam počela pričati s njom, osjećaj je bio bolan, ali dubok i iscjeljujući.
Uz suze koje su mi se slivale niz lice, preplavio me i osjećaj mira i olakšanja.
Evo tog pisma:



Djevojčici u sebi


Kada razmišljam o tebi, uvijek mi se u glavi vrti ista slika.
Ti, malena, možda imaš 3, možda 5 godina, na travnatoj livadi ispred kuće.
Ne znam u što si točno odjevena, ali na nogama imaš nekoliko brojeva prevelike cipele starije sestre.
Svoje cipele uopće nemaš. Svjesna si da to nije u redu i svjesna si da nije u redu što imaš takvu majku koju nije briga i koja ti ih nije kupila.
Usamljena si i tužna, osjećaš se drugačije i čudno, ljuta si na majku.
Cijeli život će me pratiti taj osjećaj.
Cijeli život se bojim sjetiti te djevojčice.
Cijeli moj život je bijeg od te travnate livade i od tih prevelikih cipela.
Bila sam to sve i izbrisala iz sjećanja, dok me u Zadru grozan prizor majke koja kroz park vodi djevojčicu u nekoliko brojeva prevelikim kaubojskim čizmama nije podsjetio na to, i u mene se slila sva tuga tih zatomljenih uspomena.
Poslije sam uspjela zaboraviti i tu djevojčicu.
Znaš, izrasla si u majstoricu iluzije, zaborava i zataškavanja.
Možda baš zbog te livade, cipela, majke i osjećaja samoće i nevoljenosti.

***

Neću te više pustiti samu.
Večeras stupam na tu livadu i grlim te tisuću puta i tješim.
Ne mogu promijeniti prošlost. Da mogu, sve bih ti dala, sve što ti je nedostajalo.
Sve cipele svijeta, sve majke koje si oduvijek željela, sva sretna djetinjstva.
Jer tako si mala i bespomoćna, a opet, osjećam da si ti ja, a ja ti.
U tebi buja klica onoga što ću postati, u meni spava ta mala uplašena djevojčica.

Ne mogu ispraviti prošlost, ali mogu te zagrliti sada, duboko u sebi.
I mogu ti obećati da te više nikada neću zaboraviti I ostaviti samu.
Sve ću ti dati što sada mogu.
Osigurat ću ti najbolji život koji mogu.
Okružit ću te svom ljubavi svijeta.
Moj dragi B., naše mačke, naša djeca koja će doći.....
Nikada više nećeš biti sama, jer ja sam ponovo s tobom, a ti si ponovo ja.

Dijete u nama

Proučavajući literaturu o djeci alkoholičara i općenito o načinima prerastanja bolnog djetinjstva, već u nekoliko knjiga sam naišla na koncept i teoriju "unutarnjeg djeteta".
Iako se čuvam i pazim jeftinih rješenja iz selfhelp literature, ovaj koncept me posebno zainteresirao jer sam ga na neki način već primjenjivala i prije nego što sam ga osvijestila kroz literaturu.
Kao i sve velike stvari u životu, i ovu sam spoznala slučajno.
Kako to ide kod mene?
Najprije me zaintersira neka rečenica, riječ, misao koju pokupim usputno i negdje u podsvijesti mi ruje i "priprema teren".
Zatim, kao da se cijeli svijet uroti da bi se stvari pokrenule, jedna za drugom mi se događaju stvari koje tu riječ/misao/rečenicu sve više fokusiraju, kristaliziraju....dok napokon ne dođem do spoznaje.
S unutrašnjim djetetom nije bilo ništa dugačije.
Tu na blogu, kao komentar na moj post u kojem sam već naslućivala nešto od te teorije, jedna forumašica mi je napisala:
svi imamo to malo, ranjeno dijete u sebi, jako osjecamo kad ga boli, kad je povrijedjeno, kad reagira na nesto na sto svjesno ne bismo reagirali...lijepo analiziras i dobrim putem ides. to malo dijete zamisli u svom krilu kako ga tjesis i volis bas takvoga. zavoljeti sebe je svima kojima su temelji tektonski uzdrmani jako tesko.

Poslije sam naišla na knjigu Tješiti dijete u nama, a još kasnije, također zahvaljujući komentaru na blogu, i na knjigu
Izliječite svoju samoću.
U sljedećim postovima ću vam pokušati približiti tu teoriju i naravno, pokušati započeti dijalog sa djetetom u sebi, možda ga čak i utješiti.




Sreća

09 listopad 2009

Danas se vozim u autu i shvatim koliko sam sretna.
Dobra glazba na radiju, vjetar u kosi, osjećaj slobode i bezbrižnosti.
Svijet se svakim danom otvara predamnom kao školjka.
Mislim da nikada u životu nisam bila sretnija.
Samo kada bih znala u tome uživati.
Uvijek kada se ovako osjećam mislim: a što se sada može dogoditi što će mi to pokvariti. Hoću li prekinuti s dečkom, hoće li mi netko umrijeti ili razboliti se, hoću li upropastiti posao............
Možda je to mudrost, iskustvo, poznavanje svijeta i života u kojem se dobre stvari uvijek izmjenjuju s ružnim.
Možda je to samo moj strah i uvjerenje da će manje boljeti ako ružne stvari dočekam spremna, bez iznenađenja.
Nema očekivanja, nema razočaranja, deviza je s kojom sam dugo živjela.
PIše mi jedna draga žena na mail da moram naučiti igrati se i uživati.
Život nakon očeve smrti mi sve više liči na to.
Učenje života.
Iznova i na drugačiji način.
Danas se tako vozim ja autom, dobra glazba na radiju, i shvatim koliko sam sretna.
Pobjegla sam od svega, od malene, zadrte sredine koja me sputavala, od loše obitelji, od loših muževa, alkoholizma, od sebe negativne same.....
I evo me, uživam u životu kao nikada do sada.
Imam svoj podstanarski stan, farbam namještaj, ljubim se sa svojim dragim, žnjaram svoje mačke......
Bez osjećaja krivnje i straha.
Kada pomislim na sebe i na svoj život, ovakav, kakav je sada, na licu mi lebdi smiješak.
Samo da mi to nešto ne pokvari :)

Grupa podrške

07 listopad 2009

U Zagrebu je pokrenuta zanimljiva inicijativa.
Na zapadu uobičajene, u nas još uvijek novost, grupe podrške uče odrasle osobe samopodržavajućim vještinama i znanjima koja nisu imali priliku naučiti odrastajući u obitelji pogođenoj alkoholizmom.
Kako na stranici Via positiva kažu:

U grupi podrške dobivate priliku iznova započeti istraživati vlastitu nutrinu, uz podršku osoba koje vas razumiju i podržavaju.

Važno je proživjeti teške i bolne osjećaje kako bismo ih mogli otpustiti. Pripovijedanje svog života moćno je oružje i pomaže oporavku. Riskiramo, dijelimo, u odnosu smo s drugima, otkrivamo sebe. Čineči to liječimo se.


Grupa za promjenu obiteljskog naslijeđa s radom počinje 22. listopada 2009. godine u Zagrebu.

Ritam sastajanja: svakog drugog utorka u 19 sati

Mjesto održavanja: Zagrebačka avenija 5/1. kat

Cijena: 150 kuna mjesečno

Predbilježbe i najave dolaska: na broj telefona 098/ 16 104 77 ili ovaj e-mail: irena.corko@gestalt-drustvo.hr

Voditeljica: Irena Čorko Meštrović, psihologinja i psihoterapeutkinja

Učinite nešto za sebe, javite se. I javite kako je bilo.

Normalnost

04 listopad 2009

Jedna od valjda najtežih stvari je znati što je normalno.
Kako da znam je li ovo što trenutno osjećam normalno?
Ne osjećaju li se svi strgano i kao da im nešto fali s vremena na vrijeme.
Funkcioniram na više razina trenutno.
Ne znam, možda i uvijek funkcioniram tako.
Poslovna, ljubavna, prijateljska ja……ja koja se zeza i radi budalu od sebe, tužna i depresivna ja, neizlječiva, potrgana, uplašena ja koju ne volim, koju volim…..bezbrojne ja.
No možda je svima zaista tako. Zašto se zamaram oko sitnica? Možda je to što me živcira zapravo samo život.
Postajem nemirnija s godinama.
Imam te neke nervozne geste, ne mogu sjediti na mjestu, sve manje imam strpljenja, svuda dođem prerano, ne mogu puno biti na jednom mjestu……kao da se s godinama u meni budi neka nemirna zvijer……sve već viđeno kod oca, sestara, brata…. I kao da sam u stalnom strahu od sebe sami i onoga u što bih se mogla pretvoriti.
I opet, kako da znam je li to normalno? Tko da mi to kaže i objasni.

Bolesni mačak

27 srpanj 2009

Danas opet prosvjetljenje. :)

Mačak je bolestan. Moj dragi mali slatki mačak.
Tjedan dana bdijem uz njega.
Vozim ga veterinaru dvaput dnevno, plačem za njim, mažem mu rane kremicama, njišem na rukama, plaćam skupe operacije.
I danas ga gledam s tim gipsićem i kanilama i odjednom me prelilo sjećanje i spoznaja.
Pa ja se o toj mački brinem više nego što su se moji roditelji brinuli o meni.
Kada sam slomila nogu, pustili su me da ležim u bolovima dva dana prije nego što su me odveli doktoru.
Za upalu pluća im je trebalo i više od tjedan dana.
Joj, imam bezbroj takvih primjera.
Nisam to napisla jer me prelila ogorčenost.
Ma nek se jebu, stvarno ne mogu više misliti o njima i njihovim propustima.
Bila sam sretna da sam ja bolja od toga.
I manje zabrinuta za neko buduće/moguće roditeljstvo.
Ništa me na svijetu ne plaši nego pomisao da ću biti loš roditelj.

Isuse, neću valjda :(

Zatišje

07 veljača 2009



Ne pišem puno jer nekako nemam potrebu.
Svakim danom kao da je lakše, kao da me prošlost sve manje sputava.

Sve manje je tužnih dana, sve više vedrih i veselih.

Učim se radovati životu i život kao da se pomalo raduje meni.


Faze oporavka odrasle djece alkoholičara

12 siječanj 2009


Brojni psihoterapeuti radom s ljudima odraslim u problematičnim obiteljima došli su do sličnih podjela oporavka na faze ili stadije. Evo jedne takve podjele, najvećim dijelom bazirane na knjizi Tješiti dijete u sebi (Healing The Child Within: Discovery and Recovery for Adult Children of Dysfunctional Families).


1) preživljavanje


Da bismo se mogli oporaviti, najprije moramo preživjeti. Kako bismo preživjeli u alkoholičarskoj obitelji razvijamo razne obrambene mehanizme o kojima sam već pisala (link na post), a koji nam u našem odraslom životu uglavnom smetaju i sprječavaju naš normalan oporavak.


2) buđenje


Buđenje je trajan proces tijekom našeg oporavka, ono je zapravo svijest da "nešto nije u redu". Buđenje obično počinje jednim trenutkom ili "okidačem" koji uzdrma naš sustav vjerovanja. Taj okidač može biti bilo što od svađe u obitelji, članka koji pročitamo, web stranice na koju nalutamo do iznenadne misli u kojoj sve napokon shvatimo.
(Buđenje je za mene bio trenutak kada sam na webu nalutala na stranicu poliklinike Harni na kojoj je bio ulomak knjige Otrovni roditelji i u kojem sam ja saznala da sva djeca odrasla u alkoholičarskim obiteljima pate od sličnih problema. )

U ovoj fazi nerijetko osjećamo zbunjenost, tugu, uzbuđenje, ljutnju.
To znači da smo opet počeli osjećati.


3) traženje pomoći/ početak rješavanja ključnih problema

U ovoj fazi dobro je potražiti pomoć psihologa koji bi nam pomogao u rješavanju ključnih problema s kojima se susreću ODA (odrasla djeca alkoholičara) kao što su: kontrola, povjerenje, osjećaji, pretjerana odgovornost, zanemarivanje vlastitih potreba, crno-bijelo doživljavanje svijeta, nisko samopouzdanje, iskrenost, žalovanje, strah od napuštanja, poteškoće u rješavanju konflikata, poteškoće u davanju i primanju ljubavi itd.

U ovoj fazi dobro je početi se povjeravati bliskim ljudima. Ako vam to ide teško, potrebno je napraviti tek jedan mali korak, "probu", povjeriti jednu činjenicu, pa ako to prođe dobro, nastaviti dalje. Treba prepoznavati negativne obrasce ponašanja u koje upadamo i mijenjati ih.


4) preobrazba

Predstavlja promjenu našeg života i loših obrazaca na bolje. U preobrazbi napokon učimo voljeti sebe, biti iskreni, tražiti ono što nam pripada, uživati u životu, bezuvjetno voljeti, dati sebe drugima, pokazati povjerenje, osloboditi se straha od napuštanja, ne živjeti u prošlosti, preuzeti kontrolu nad svojim životom.


5) Integracija


Na ovom stupnju razvoja sa sve manje poteškoća koristimo ono što smo proradili u prošlim fazama. Sada gotovo automatski radimo ono što smo "naučili".
Integracija se najčešće događa tek nakon 3 - 5 godina temeljitog programa oporavka.



Strah od razočaranja

08 siječanj 2009


Kada vas od najranijih dana života svi vaši nabliži uporno razočaravaju i ne ispunjaju vaše najosnovnije potrebe, što drugo možete nego ne očekivati više ništa od nikoga tj. očekivati samo najgore.
U strahu da se vaše želje neće ispuniti, jer obično nikada i nisu, prestanete imati želje, gubite onu tipično dječju sebičnost koju ponekad vidite kod djeteta koje plače majci tražeći je novu igračku i zakopavate sve svoje potrebe negdje duboko u sebe, ispod maske neranjivosti, hrabrosti i sarkazma.

Ja se tek sada učim zatražiti ono što želim, ne osjećati sram zbog toga i reći ne.....

Uočila sam da često upadam u jedan bolestan obrazac koji ide nekako ovako:
a) poželim nešto
b) razmišljam intenzivno o tome i načinima na koje ću to zatražiti od određene osobe
c) počinjem vrtiti crne scenarije i pripremati se na to da možda neću dobiti željeno
d) ljuta sam na osobu od koje sam to mislila tražiti
e) ne zatražim ništa uopće i ljuta sam i isfrustrirana ili zatražim to nešto ali s jakim obrambenim stavom.

Od kada sam prepoznala obrazac malo je lakše, dajem ljudima pravo da me saslušaju, pravo da me prihvate ili odbiju bez da unaprijed donesem sud o njima, učim se povjerenju i razočaranju kao sastavnicama normalnog odnosa.


Taktike za preživljavanje

Odrastanje s alkoholičarem je ravno odrastanju u ratnoj zoni. Opasno je po život, fizički i psihički je stresno, nikada ne znaš od kuda i kada će doći napad, nikad ne znaš kada ćeš nagaziti na minu.

Da bi se preživjelo u toj opasnoj zoni, potrebno je razviti strategije i taktike za preživljavanje:

naučite lagati, naučite manipulirati

naučite ljudima govoriti točno ono što žele čuti

naučite skrivati emocije.

Poslije, u odraslom životu, ove taktike postaju teretom.

Sve češće ni sami ne znate kome ste što slagali, ne znate više ni tko ste vi zapravo u svim tim lažima i lažnim predstavljanjima, ne znate se izboriti za sebe, ne znate zatražiti ništa za sebe, ni najbližima ne znate pokazati ni izraziti osjećaje......sve to skupa vas deprimira i stvara tjeskobu.

Da bi stvari krenule s mrtve točke, trebate skupiti svu svoju hrabrost i otvoriti srce svijetu: pustiti ga da uđe unutra i dati se drugima....ukazati povjerenje ljudima, odbaciti masku neranjivosti, zagledati se u svoju dušu, ma kolko vam to bilo teško i ma kolko to izbjegavali.

Tek tako prestajemo preživljavati, a počinjemo živjeti.


terra incognita

06 siječanj 2009

Because we fear the emptiness inside, we don't look inward. It's too scary. On the map of Self, we've marked off huge areas of uncharted territory, a terra incognita. And we will not journey there.

(Taming Your Turbulent Past)

Uloge u alkoholičarskim obiteljima

25 studeni 2008

U svim disfunkcionalnim obiteljima, pa tako i u alkoholičarskim, uloge su ispremještane, odgovornosti su prebačene, nema pravila....

Roditelj pogođen bolešću je nepouzdan i neuračunljiv, drugi roditelj je zaokupljen njime, a svi su prisiljeni preuzeti neke druge uloge od normalnih da bi obitelj uopće opstala.

Kako roditelji nisu roditelji, ni djeca ne mogu biti djeca nego često preuzimaju određene uloge. Sharon Wegscheider je ove uloge u alkoholičarskim obiteljima nazvala: obiteljski heroj, žrtveno janje, izgubljeno dijete, klaun.

Obiteljski heroj


Obično najstarije dijete u obitelji, odlikuju ga odgovornost i uspješnost. Iako postiže odlične uspjehe u školi i poslije na poslu, u sebi je nesiguran i mučen osjećajem da ma šta god napravi ništa nije dovoljno da pomogne njegovoj obitelji. U kasnijem životu pati od bolesti povezanih sa stresom, a u intimnim vezama često ne može pokazati prave osjećaje, a nerijetko i sam završi u vezi s alkoholičarem.

Žrtveno janje


Najčešće drugo dijete u obitelji, zbog bijesa i ljutnje jer je sva pažnja u obitelji posvećena alkoholičaru i/ili heroju, pažnju traži ponašajući se upravo suprotno od uzornog djeteta: loše ocjene u školi, delikvencija, eksperimentiranje s drogama..... Iako stekne određeni krug prijatelje, obično istomišljenika, sve veze mu ostaju površne i prolazne.


Izgubljeno dijete


Karakterizira ga stidljivost, povučenost i izolacija. Osjećajući se strancem u obitelji, često ignoriran od strane roditelja i braće i sestara, traži osamu ili se od obiteljskog kaosa brani povlačeći se u bogati svijet mašte. Izgubljeno dijete često ima loše komunikacjske vještine te teško ostvaruje intimne veze. Može se dogoditi da pažnju obitelji privlači bolešću: alergijama, astmom, mokrenjem u krevet. Često razvija i poremećaje u prehrani. Ima jako malo prijatelja, često ne uspijeva pronaći bračnog partnera, a zbog svoje povučenosti i stidljivosti jako rijetko zatraži profesionalnu pomoć.

Klaun


Najčešće najmlađe dijete u obitelji, klaun pažnju privlači zabavljajući i nasmijavajući. U kasnijem životu često ostaje nezreo i neozbiljan i odbija se suočiti s problemima. Često ima problema s koncentracijom iz čega proizlaze i poteškoće u učenju. Živ i uzbudljiv socijalni život koji klaun često vodi zapravo je samo obrana od osjećaja i unutarnje tjeskobe. Često i sami postaje ovisnikom.

Oprost

21 studeni 2008

Neke od najvažnijih faza moga oporavka su prošle. Prepoznala sam da imam problem, identificirala ga, obrazovala se o svemu, osvijestila neke loše obrasce ponašanja, počela mijenjati ono što mi se ne sviđa, prestala somatizirati psihičke probleme, počela shvaćati svoje emocije.....
Ali još uvijek nije dobro.....
Želim biti dobro. Želim biti cijela. Ne ovakva strgana, slaba. Želim ne misliti više o prošlosti, želim se okrenuti budućnosti, voljeti sebe, voljeti druge, imati svoju obitelj.....
Ne usudim se još uvijek.
Na dosta mjesta sam pročitala da se djeca otrovnih roditelja ne znaju nositi sa svojom ljutnjom i svojom tugom.
Čitam baš tu knjigu Otrovni roditelji i čitam još jednu, na engleskom, Taming Your Turbulent Past. Ovu drugu sam počela prije čitati i u njoj, između ostalog, piše da djeca alkoholičara ne vole sebe jer su puna ljutnje i bijesa prema roditeljima koji su ih izdali - i baš da ih ta svijest o toj njihovoj mračnoj, neistraženoj nutrini sprječava da se vole. Knjiga ima čak i par vježbi koje treba raditi i koje bi nam trebale pomoći da se oslobodimo te ljutnje. Jedna vježba preporuča da zapišemo sve što zamjeramo svojim roditeljima. Evo moga popisa

OTAC
Zamjeram ti što je alkohol bio uvijek važniji od nas. Osjećala sam se tako nebitnom, sitnom i nevoljenom.
Zamjeram ti kako si se ponašao prema mami. Bojala sam se.
Zamjeram ti što si tukao sestru.
Zamjeram ti što sam ispala ovakva kakva jesam. I što nisam ostvarila sve što sam možda mogla.
Zamjeram ti što ti je prošao cijeli život a da nisi naučio ništa i da nisi promijenio ništa.
Zamjeram ti što su ti svi uvijek bili bolji od nas.
Zamjeram ti što si se derao za svaku sitnicu i što je materijalno bilo uvijek važnije od nas.
Zamjeram ti što si se derao na mene dva sata jer sam razbila tanjur.
Zamjeram ti bezbrojne verbalne, višesatne tirade. Željela sam umrijeti.
Zamjeram ti što si me nazivao pogrdnim imenima. Jako me to ljutilo.
Zamjeram ti što si brata napravio takvim kakav je, nesiguran i alkoholičar.
Zamjeram ti ponašanje prema baki. Još imam noćne more od toga.
Zamjeram ti onaj put kada sam imala 5, 6 godina i jako željela onu torbicu koja je bila tako usrano jeftina, a nisi mi je kupio. Ni danas ne znam primiti poklon ni zatražiti nešto za sebe.
Zamjeram ti jako tvoju škrtost. Svega mi je uvijek falilo.
Zamjeram ti što nam nisi osigurao nikakvu materijalnu sigurnost, nego si propio sav novac.
Zamjeram ti što sam tukla glavom o zid od boli kada sam bila dijete i što ne pamtim nijednog sretnog trenutka djetinjstva.
Zamjeram ti tvoja politička uvjerenja zbog kojih se nitko nije htio družiti s nama. Uvijek sam bila izolirana.
Zamjeram ti što nijedan moj uspjeh nisi nikada dočekao s ponosom, bar ne zadugo.
Zamjeram ti što si me prestao financirati mjesec dana pred diplomu kada sam ostavila posao, dečka i grad u kojem sam živjela da bih pomogla trudnoj sestri i što si mi najteže trenutke života samo još više otežao.
Zamjeram ti što nikada nisi bio uz nas, što nikada nisam znala da na nekoga mogu računati.
Zamjeram ti što si me izbacio iz kuće u trenutku mog najvećeg poslovnog uspjeha nazvavši me običnom kurvom.
Zamjeram ti što si umro bez riječi, u svađi sa mnom.

MAJKA

Zamjeram ti što si me rodila, a nisi to željela. I što sam morala slušati o tome.
Zamjeram ti što si me zanemarivala i što se sestra morala brinuti o meni. Najranija sjećanja su mi osjećaji nevoljenosti.
Zamjeram ti što mi nisi nikada bila autoritet ni prava majka. Osjećala sam se usamljeno.
Zamjeram ti što si dopustila njemu da nam to sve radi.
Zamjeram ti što si me svjesno izdvajla iz svakog društva. Mrzila sam te zbog toga.
Zamjeram ti što mi nisi dala izlaziti.
Zamjeram ti što pamtim dane kada nisam imala ni najnužnije.
Zamjeram ti što nikad ništa nisi kužila.
Zamjeram ti što si sa mnom dijelila svaki tvoj bračni problem i što nikad nisi imala potrebu zaštititi me od grozota života.
Zamjeram ti što si bila sebičana i uvijek sebi prva.
Zamjeram ti i što si nas i više nego što je trebalo okretala protiv oca.



Uglavnom, te knjige su američko jeftino sranje. Napisala sam taj popis, plakala nad njim naravno, i čitam ja dalje i taj jebeni psihoterapeut koji je napisao tu knjigu kao sljedeću vježbu traži da ovo pročitam i zaboravim i oprostim.
Kao, taj zaborav i oprost je jedini način da nam bude dobro, da nastavimo sa svojim životom.....
Dva tjedna sam bila u komi jer sam shvatila da ja još uvijek ne mogu pročitati ovo i oprostiti.
Ne mogu!!!
Puna sam ljutnje i bijesa. Prema ocu, majci, bratu, susjedima, društvu, bogu, državi!!!
Ljuta sam. I mislim da imam pravo na tu ljutnju. To što sam proživljavala nitko ne bi trebao proživljavati. Kako da oprostim? Kome? Tko je uopće kriv za to? Moji roditelji? Šta da radim s njima? Jedan je mrtav, drugi i dalje kurca ne kuži.
Ni ljutnja ni oprost mi ne donose smirenje.
Što će mi ga donijeti?


Osobine djece alkoholičara II

23 listopad 2008

Već sam pisala o osobinama djece alkoholičara. Ovo je prošireni spisak tih najčešćih zajedničkih osobina. Kada ih pročitate i prepoznate se u njima, nemojte se osjećati loše. Ovaj popis treba shvatiti upravo tako: kao popis osobina koje ste imali ili još uvijek imate; kao početak rada na sebi, a ne kao na osudu i presudu….spoznavši osobine koje vas čine takvima kavi jeste, lakše ćete se s njima boriti, bolje ćete razumjeti sebe i svoju okolinu….shvatit ćete da niste sami.
Meni se sve te činjenice velika utjeha, a svaku osobinu koju sam uspješno prepoznala i napokon prihvatila, sam lakše i prebrodila.


Djeca alkoholičara su odrastajući razvili nekoliko taktika za preživljavanje:
ne pričaj,
ne vjeruj,
ne osjećaj.
Većina zajedničkih osobina proizlazi iz ovih nekad jako korisnih taktika koje u odrasloj dobi mogu stajati kao prepreka normalnom životu i međuljudskoj komunikaciji.


Djeca alkoholičara:


(Osjećaji)

• boje se osjećaja; kako su cijeli život u sebi zakopavali bijes i tugu.. s vremenom su potpuno izgubili mogućnost osjećanja i izražavanja osjećaja....boje se svih intenzivnih osjećaja, čak i onih dobrih kao što su sreća i užitak;

• pate od osjećaja “odgođene tuge” ( u djetinjstvu nikada nisu imali priliku nešto odtugovati; u odraslom životu svaki osjećaj tuge i gubitka priziva ponovno te djetinje osjećaje i često ih tako baca u depresiju);


(Ponašanje)

• gledaju svijet crno-bijelo;
• skloni su kompulzivnom ponašanju;
• teško se zabavljaju i opuštaju; zabava im je izvor stresa; pogotovo kada ih drugi gledaju ;
• teško prepoznaju što je normalno, a što nije;
• imaju poteškoća s provođenjem projekta od početka do kraja;
• lažu u situacijama kada to uopće nije potrebno i kada bi jednako jednostavno bilo reći istinu;
• pretjerano burno reagiraju na promjene koje ne mogu kontrolirati;
• zauzimanje za sebe izaziva im osjećaj krivnje (jednostavnije je popustiti tuđim zahtjevima);
• ovisni su o uzbuđenju, imaju stalnu potrebu da budu na rubu;
• perfekcionisti su;
• impulzivni su: ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka niti o mogućim alternativama;

(Slika o sebi)

• sude si prestrogo i bez milosti;
• osjećaj samopoštovanja crpe iz načina na koji ih drugi vide
• shvaćaju sebe jako ozbiljno;
• imaju poteškoća u intimnim vezama;
• osjećaju se drugačijim od drugih ljudi;
• osjećaju se usamljeno;
• preuzimaju ulogu žrtve; često cijeli život gledaju iz perspektive žrtve;
• imaju nisko samopouzdanje;


(Međuljudski odnosi)

• konstantno traže odobravanje drugih ljudi;
• jako su odani, čak i kada ta odanost nije zaslužena;
• boje se drugih ljudi, pogotovo ljutitih i bijesnih;
• boje se autoriteta;
• ne mogu podnijeti kritiku;
• brinu se o tuđim potrebama više nego o vlastitima (što je lakše nego se okrenuti sebi i suočiti sa svojom psihom);
• teško razlikuju ljubav od sažaljenja; privlače ih ljudi koje pokušavaju spasiti i o kojima se treba brinuti;
• imaju veliku potrebu za osjećajem pripadnosti;
• zbog straha od napuštanja često će i previše ulagati u neke veze;
• boje se drugim ljudima pokazati svoje pravo lice, biti ono što jesu; neiskreni su prema sebi i drugima, glume da su netko drugi tj. da su ono što misle da se od njih očekuje da budu;
• boje se gubitka kontrole; iz straha da će im se životi pogoršati ako izgube kontrolu, nastoje kontrolirati tuđe osjećaje.

Zavoljeti sebe

15 listopad 2008

Prije 3 godine gledala sam film Vječni sjaj nepobjedivog uma. Zauvijek ću pamtiti jednu scenu iz tog filma, koja mi je, bez pretjerivanja, promijenila život.
U toj sceni Jim Carrey u svađi svojoj djevojci dobaci da je toliko nesigurna da ima potrebu svidjeti se svima.
Ta rečenica me duboko uznemirila i proganjala danima.
Zbog nje, odjednom mi je postalo jasno ponašanje moje prijateljice iz srednje škole koja se odijevala i ponašala provokativno i imala potrebu zavesti svakog muškarca koji nam se približio.
Zbog te rečenice, postalo mi je jasno i moje vlastito ponašanje.
Ja možda nisam privlačila pozornost provokativnom odjećom i ponašanjem, ali sam radila istu stvar. Pogledavši u prošlost shvatila sam da sam razvila zaljubljenost prema svim svojim prijateljima i muškarcima koji bi se duže nalazili u mojoj blizini i da sam svakog muškarca u nekoj fazi našeg prijateljstva pokušala navesti da me poželi.
Nekad sam uspijevala, nekad nisam; s nekima od njih sam završila u dugogodišnjim vezama, s nekima nikada nisam imala namjeru ostvariti nikakvu vezu....pred njima sam glumatala, očijukala, koketirala samo da bih pobijedila....iz čistog gušta, potrebe za lovom i afirmacijom.
Teško sam prihvaćala poraze i pomisao na onih par muškaraca koje nisam niti malo zainteresirala, usprkos svim svojim naporima, još uvijek mi je teška.

Ne volim tu svoju osobinu.
Ne ulijeva povjerenje mojim partnerima. Zbog nje sam se znala osjećati površno i frivolno, ponekad i jeftino.
Sada je napokon pod kontrolom.
Već godinama sam u sretnoj vezi, već godinama se nisam zaljubila u nikoga drugog i nisam osjetila potrebu da koketiram i zavodim.
Bila je potrebna rečenica iz jednog filma, mjeseci samoanalize i propitivanja svojih osjećaja i misli, racionalizacije nesvjesnih impulsa i poriva....da bih se prestala tako ponašati.
Više me ne pogađa to što se ne sviđam svima. Učim se suprotstaviti ljudima, a ne samo im povlađivati da bih stekla njihove simpatije, učim voljeti sebe bezuvjetno, pa makar me nitko drugi ne volio.

Mnogo toga sam prošla u zadnjih par mjeseci, ali zavoljeti sebe mi nekako ide najteže. Jedna mudra žena mi je na ovome blogu ostavila komentar da je zavoljeti sebe jako teško osobama čiji temelji su uzdrmani.....ali nekako uspijevam.
Sada, kada znam da sam dugo bila u lošem obrascu ponašanja, da sam sadašnjošću i stalnim ponavljanjem jednog te istog ponašanja nastojala prebrisati i ispraviti prošlost, lakše mi je shvatiti da ništa neću postići ni ako sve muškarce na svijetu natjeram da se zaljube u mene.....nema povratka, neću na taj način zadobiti očevu ljubav niti ću utjecati na ono što se zbilo......niti ću tako išta više voljeti sebe.

Zoljeti sebe........ je nešto što moram naučiti sama.





Alkoholizam

05 listopad 2008

Ne znam puno o alkoholizmu. Pokušavam ostati hladna i nepristrana, promatrati ga kao bolest.....
ali ne mogu.
Za mene je bolest nešto što te spopadne bez tvoga sudjelovanja; nešto što dobiješ bez svoje krivnje.
Alkoholizam i općenito ovisnost biraš.
Razumno si ljudsko biće. Ako vidiš da ti nešto škodi, da nešto što radiš nanosi bol drugima... prestani s tim, traži pomoć, liječi se.
Nemam puno suosjećanjima prema narkićima i alkosima.
Ako je ovisnost svojevrsna kapitulacija pred tegobama života i bijeg od problema; učinu uslugu svojoj obitelji i prosviraj si mozak.
Ovisnost je slabost, beskičmenjaštvo, neimanje muda, sebičnost i donekle zloba.
Možda bih trebla čitati o alkoholizmu. Ali ne želim. Ne zanima me. Nemam suosjećanja. Ne bih nikad mogla pomagati ovisnicima u njihovoj rehabilitaciji...
Grozna sam. Znam. Ali jednostavno, tako se osjećam.
Razmišljem o svom ocu. Pokušavam ga opravdati. I on je bio dijete alkoholičara. Cijeli život se osjećao nevoljenim. Ali jebo te....imao je cijeli život da nešto napravi. Da prekine začarani krug, da učini nešto od sebe. Profulao je sve prilike. Ne mogu se više ljutiti na njega, ali ne mogu mu ni nalaziti opravdanja.
Postoji trenutak u svakom postupku, u svakoj odluci....trenutak kada biraš hoćeš li postupiti nagonski, instiktivno, kao bezumna ameba ili ćeš stati, razmisliti dvaput, triput, stoput.....uključiti razum u cijeli postupak, razmisliti o tuđim osjećajima i posljedicama svoga čina.
Došla sam u fazu kada cijenim isključivo ljude koji su svladali ovu vještinu, a s drugima ne želim imati ništa.

Emocije...

06 rujan 2008

O sebi volim misliti da sam intuitivna i da dobro kužim stvari. Jako dobro slušam i razumijem ljudske odnose, nepoznati ljudi mi se vole povjeravati, dajem korisne savjete.....
Ljude obično čitam kao otvorenu knjigu. Kada uđem u sobu punu nepoznatih lica, za par minuta mogu detektirati veze među njima: tko se kome sviđa, tko je kome ljubavnik....Predviđam tijek tuđih misli i nevjerojatno brzo mu se prilagođavam. Dok mnogi to nazivaju intuicijom, to je zapravo samo osobina koju sam razvila živeći između dvaju nepredvidivih ispada bijesa. Osobina nužna za preživljavanje u alkoholičarskoj obitelji.
Moraš biti sposoban predvidjeti svaku emociju svoga oca....kako bi se mogao na vrijeme skloniti ili pomoći drugima da izbjegnu potencijalno opasnu situaciju.

Puno više problema imam sama sa sobom. Svojim emocijama ne dajem nikakvu važnost. Nikada ne tražim pomoć od drugih ljudi. I u najtežim situacijama se ne povjeravam ni najbližima, sebe stavljam uvijek u drugi plan.......ponekad sam ljuta da me nitko ne razumije i da nikome nije stalo.
Tek nedavno sam shvatila da je problem u meni i da zapravo meni nije stalo do mene, da se ni sama ne razumijem.

Znala sam danima, tjednima, mjesecima biti ljuta, tužna i depresivna a da ni sama nisam znala da se tako osjećam. Sjećam se kada sam prekinula svoju prvu dužu vezu. Nakon stototog po redu mučnog razgovora, odlučili smo da je definitivno kraj. On je otišao, ja sam plakala na krevetu. Legla sam i zaspala. Spavala sam valjda 5, 6 sati u komadu. Kada sam se probudila, nisam mogla vjerovati kakva sam hladnokrvna kučka. Nisam mogla vjerovati da je on otišao tako sjeban, a da sam ja hladno zaspala. Ustala sam se, prošetala, pojela vrećicu gumenih bombona i petogodišnju vezu stavila ad acta. Nisam očekivala da će biti tako lako, ali sam bila sretna da je.
Naravno, godine su prošle, a ja sam se u sebi borila s nerazriješenim i nepreboljenim emocijama…..da ni toga nisam bila svjesna. Umjesto da sam tada odbolovala, a ne prespavala svoju bol, odradila sam taj prekid u nebrojenim flešbekovima, na tisuće gorih i bolnijih načina koji su prilično zagadili i moju sljedeću vezu.
Nekad sam znala biti tako nesvjesna svoje tuge da mi nije bilo jasno zašto imam neizdržive trnce i bolove u lijevoj ruci i prsima.
Depresiju sam liječila čipsom, prazninu u sebi punila hranom....Stalno ponosna na svoju tobožnju hrabrost i snagu nisam ni shvaćala koliko je to sve gluma i lažni stav, čahura u koju sam se davno zatvorila da izbjegnem neugodne osjećaje.

Sjećam se čak i vremena kada sam razvila taj svoj zaštitini mehanizam….odluka je bila prilično svjesna. Kako su se ružni događaji redali iz dana u dan mog djetinjstva, s vremenom sam ih naučila ignorirati…. isključila sam i dobro i loše iz svoje glave, postala tupa na lijepo i ružno, a sarkastičnost je postala moja glavna karakterna crta. Znala sam si mantrati: ljudi su odvratni, ništa što naprave me više ne može iznenaditi ni povrijediti…..
Tako uspješno sam se ogradila od svih emocija, da sam potpuno izgubila kontakt s njima, s lijepim i ružnim u sebi i oko sebe…..postala sam emocionalni invalid koji možda i osjeća, ali ne zna da osjeća. Ako i zna da osjeća, ne zna to pokazati, ako to i pokazuje, pokazuje na krivi način....



Što sada, s tom "vještinom" koja više ne pomaže da bih preživjela, nego me sve više smeta u življenju života? Nastojim je se riješiti. Nastojim je se osloboditi. Radim male korake. Polako ljude puštam u svoje srce i svoj život. Svaki razgovor u kojem nekome povjerim malu sitnicu koju sam do tada čuvala isključivo za sebe smatram svojom pobjedom.... Svaki zagrljaj koji me ne uplaši.....svaka prepoznata suza....Toliko velikih koraka je ispred mene, klimavih, nespretnih, dječjih koraka.....A ja ih se po prvi put ne bojim napraviti.

Neko davno, povrijeđeno dijete

18 kolovoz 2008

Dugo vremena nisam znala što to točno sa mnom nije u redu. Kao slijepac nisam godinama shvaćala da mi je otac alkoholičar....valjda sam mislila da je to nešto normalno.
Onda sam mislila da sam postala pametnija, da alkosa prepoznajem na 100 kilometara, ali sada vidim da nisam, jer sam valjda tek na očevom pogrebu uvidjela da je moj brat isti kao i on.
Onda sam prekapala po očevim papirima nakon njegove smrti i tamo vidjela da mi je i djed bio alkoholičar. Ostavimo sada po strani to moje predivno genetičko naslijeđe.....ali tko sam ja u cijeloj toj priči prepunoj nesretnih očeva i sinova?
Zašto sam uopće počela pisati ovaj blog?
Kada sam prvi put shvatila da za moje psihičko stanje ima objašnjenje, naziv, a možda i lijek, bila sam ushićena. Počela sam čitati o djeci alkoholičara, pisati na forumima o tome, tražiti druge ljude koji su proživjeli slično i počela pisati o tome.
Od malena volim pisanu riječ i ne znam zašto, u pisanom obliku bolje artikuliram svoje misli. Sve ono burno i teško što se kovitla po meni, na papiru odjednom postaje bistro i jasno....sama sebi na papiru postajem jasna.
Nije mi bilo lako početi. Ni čitati ni pisati o tome. Ni sada mi nije potpuno ugodno izjednačiti sebe s tom dijagnozom....ne želim ničije sažaljenje i dugo nisam pričala o svojoj obitelji baš da bih izbjegla onaj sažalni pogled, naginjanje glave u stranu, jadna, dolazi iz loše obitelji kojim me znaju nagraditi ovi odrasli u normalnim obiteljima.
Cijeli život navikla na glumu i laž, pretvaranje da sam netko drugi, da sam ista kao i ostali, teško je bilo nalijepiti u svoj sig i otvoriti srce svijetu: ja sam dijete alkoholičara, imam psihičkih posljedica svoga odrastanja, znate...... malo sam sjebana.
I evo, još uvijek mi nije ugodno.

Ponekad se sažalijevam. Ponekad sam ljuta na svijet koji nije mogao učiniti taj mali ustupak pa da me odgoje neki normalni, moderni ljudi, ponekad se gadim samoj sebi jer mi se čini da ništa ne napredujem, da tu palamudim o sebi samo da bih izbjegla suočavanje s pravim problemima, ponekad sam ponosna na sebe jer sam stigla tako daleko, ponekad vidim i pozitivne strane odrastanja u ovakvoj obitelji, ponekad mislim da je passé u tridesetoj cmoljiti nad djetinjstvom koje se nikada neće ostvariti....

Tješi me što upravo čitam da su sve te emocije normalne i tješi me što sam ja ipak mnogo više od djeteta alkoholičara i klišea ispalog sa stranica self help literature.

Tješi me to da svi mi imamo nekakav teret prošlosti, neki ružan događaj, nesretnu ljubav koja nas je ispunila nepovjerenjem prema svijetu, oprezom, gorčinom...ali da nismo svi svjesni svojih postupaka i da našim današnjim odlukama upravlja neko davno, povrijeđeno dijete?

Tješi me što ja sve manje prepuštam svoj odrasli život u ruke tom djetetu i što sve lakše prepoznajem situacije u kojima se moja prošlost i loši, usvojeni obrasci miješaju u moj sadašnji život. Svjesna sam da mi je nelagodno kada je sve u redu i da nesvjesno izazivam sukobe da bih se osjećala živo; svjesna sam da ne volim ljude i namam povjerenja u njih...da jedva čekam da učine nešto loše kako bi sami potvrdili moje prvotno loše mišljenje o njima. Svjesna sam da sam još uvijek nesretno, povrijeđeno dijete i u situacijama kada to ne bih trebala biti.....ma svjesna sam sada svih svojih mana. Još mi samo predstoji da se naučim bolje nositi s njima i možda, oh lude li želje, voljeti se usprkos njima.


Obitelj

21 srpanj 2008

Moja obitelj....
Kako me deprimiraju ti ljudi.
Svatko od nas u svojoj obitelji preuzima neku ulogu. Ulogu dobrog djeteta, dežurnog krivca, mezimca... Ja sam kao najmlađa od četvero djece bila ovo zadnje. Na neki način sam to još uvijek i iako imam skoro 30, za moje sestre, za moga brata, za moju majku....ja sam uvijek bila i uvijek ću ostati netko koga se i ne naziva imenom nego nadimkom, netko koga treba paziti i maziti i koga se i ne uzima previše ozbiljno.
Kako tu ulogu pomiriti sa sazrijevanjem koje osjećam u sebi... s činjenicom da već 11 godina živim sama i da više ne potpadam pod njihova pravila?
I želim li se uopće istrgnuti iz tog položaja u kojem se blaženom ravnodušnošću i hinjenom infantilnošću ograđujem od preuzimanja odgovornosti i nazivanja stvari pravim imenom?
Kako bih samo voljela da imam hrabrosti reći majci da joj strašno zamjeram ravnodušnost i osjećaj neželjenosti s kojim me donijela na svijet i koji sam jasno osjetila.
Kako bih samo željela reći sestrama da su na pravom putu da postanu naša majka, da hrana ne zamjenjuje ljubav i da su udane za kretene.
Kako bratu reći da je postao alkoholičar kao i svi drugi muškarci u našoj obitelji?
Kako mu mogu reći, a da me shvati ozbiljno, da će ga njegove kćeri jednoga dana mrziti više nego što je on mrzio našega oca?

I onda odjednom, pišući ovo, shvatih:
Tko sam ja da im sudim?
Tko sam ja da im dijelim savjete?

Ja sam njima sigurno jednak, ako ne i veći izvor tuge i briga.
Vjerojatno održavaju već i obiteljska vijećanja o mojoj izvanbračnoj zajednici, a sestra koja već godinama samo rađa djecu i više ne zna složiti normalnu rečenicu... vidjela sam njezin sažalni pogled kada sam joj rekla da ne znam želim li ikada postati majka.

Želimo različite stvari.
A nekada smo bili jedno. Moje sestre, moj brat i ja.
Što smo stariji, ova bolesna obitelj i zajednička patnja koju smo dijelili i koja nas je nekad zbližavala, sada nas razdvaja.
I hrpa djece koju još uvijek rađa moja sestra, hrpe hrane i litre alkohola u kojim se utapaju moja druga sestra i brat, moj bijeg od stvarnog života samo su sredstva koja otupljuju našu bol i sprječavaju nas da iti na sekundu ostanemo nasamo sa svojom bolnom nutrinom.

Test: Koliko su vas sjebali ?

18 lipanj 2008

-Tražite li stalno tuđe odobravanje i priznanja?
-Teško priznajete vlastite zasluge?
-Bojite li se kritika?
-Pretrpavate li se obavezama i zaduženjima?
-Jeste li već imali problema s kompulzivnim ponašanjem?
-Jeste li perfekcionisti?
-Osjećate li se neugodno kada vam duže vremena sve u životu «štima»? Da li stalno mislite da će svakog časa nešto krenuti po zlu?
-Osjećate li se življe i "ugodnije" u kriznim situacijama nego u mirnim danima?
-Da li se još uvijek osjećate odgovornim za druge, kao što ste se nekad brinuli za alkoholičara u vašoj obitelji?
-Lako se brinete o drugima, a za sebe ne marite previše?
-Izolirate li se od drugih ljudi?
-Bojite li se autoriteta?
-U blizini ljutih ljudi se izgubite i ne znate kako se ponašati?
-Imate li osjećaj da vas pojedinci i/ili društvo u cjelini iskorištavaju?
-Imate li problema u ljubavnim odnosima?
-Da li ponekad zamijenite sažaljenje s ljubavlju?
-Privlačite li ili tražite ljude koji su skloni kompulzivnom i nasilnom ponašanju?
-Ulijećete li u veze iz straha od samoće?
-Da li vam je teško vjerovati u tuđe osjećaje?
-Teško izražavate svoje emocije?
-Mislite li da je alkoholizam vaših roditelja imao utjecaja na vas?

Nešto do gore navedenog zvuči poznato?
Ako ste na nekoliko od ovih pitanja odgovorili potvrdno....sve vam je jasno....ovo je samo popis tegoba s kojima se najčešće susreću djeca alkoholičara.

Djeca alkoholičara i ljubavne veze

15 lipanj 2008

Naše ponašanje u intimnim vezama često je odraz obrazaca ponašanja uočenih kod naših roditelja. No što učiniti kada ste odrastali bez adekvatnog uzora prema kojem ste mogli oblikovati svoju viziju kako intimna veza uopće traba izgledati? Što ako ste stekli samo određenu viziju kako ne želite da vaš brak izgleda ili ako ste stvorili nerealnu i idealiziranu sliku budućeg života u dvoje kojoj nitko neće biti dorastao?


Velikom broju ljudi iz različitih razloga ne polazi za rukom ostvariti bliskost i intimnost s drugim ljudima. Djeci alkoholičara je to najčešće teško jer se sastavnice ljubavne ili prijateljske veze kao što su bliskost, intimnost, ranjivost, povjerenje suprotstavljaju svim vještinama preživljavanja koje su morali naučiti odrastajući s alkoholičarem. Odričući se tih osobina oni su se ogradili od svijeta, zatvorili u svoju ljušturu i tako zaštitili, a istovremeno su primali krive signale i poruke na kojima su zasnovali svoja uvjerenja o tome što je ljubav, kako izgleda i kako se izražava te su obrazovali obrasce ponašanja u koje često upadaju. Evo nekih od tih obrazaca. Možda ćete se prepoznati u njima.


Volim me/ne voli me


Jeste se ikada zatekli u vezi s osobom koja je jedan dan divna prema vam i puna ljubavi, a drugi dan vas odbacuje i ignorira. Jeste se ikada zapitali zašto vas više privlači osoba koja kaže da će nazvati, a onda ne nazove od one koja je dobra prema vama? Jeste li već bili u vezi s emotivnim bogaljem i sadistički pokušavali od njega izmamiti mrvice ljubavi? Jeste li bili i s osobom koja vas je voljela uporno i vijerno i je li vam brzo dosadila ili ste se zatekli kako u takvoj mirnoj, dobroj vezi namjerno izazivate krize i svađe samo kako biste ponovo osjetili uzbuđenje i vratili vezu na poznati teren?
Ako jeste, onda ste slični meni. I mnogoj drugoj djeci alkoholičara koji su od roditelja navikli da je jedino stalno u ljubavi njezina nestalnost ... a jedino predvidljivo u osjećajima vaših roditelja je bila nepredvidljivost....jer alkoholičar je jednog trena pun ljubavi, a drugog, bez ikakvog pravila, je sasvim druga osoba koja govori i radi stvari koje nemaju veze s ljubavi.


Otirač


Odrastajući, nikada niste bili dovoljno dobri svojim roditeljima i ma koliko se trudili....niste uspjevali popraviti situaciju u svojoj obitelji. Sada, kada ste odrasli, neobično vas privlače osobe koje su jako kritične prema vama i kojima nikako ne možete udovoljiti. Također, dok su vaši roditelji bili zabavljeni svojom bolesnom vezom, na vašim leđima je ležalo toliko dogovornosti da ste morali izrasti u superodgovornu osobu. Sada, u svome braku, često izgovarate rečenicu: ja to mogu, nije mi problem to napraviti, stići ću sve...


Čitač misli

Još jedan bolesan obrazac u koji možete upasti je plod stalne nesigurnosti koju ste osjećali u djetinjstvu: uvijek ste se bojali pitati nešto jer ste to rijetko dobivali. Alkohol je bio na prvom mjestu u vašoj obitelji, prije vaše odjeće, hrane, igračaka....
Sad, u vezi, iz straha da ne budete odbijeni, često se i ne usudite nešto zatražiti. Kako ipak želite da se to dogodi, želite da vaš partner pogodi vaše želje i to smatrate dokazom ljubavi. Ako on to ne učini, nastaju problemi, problemi koje vam je teško iskomunicirati i objasniti.

Prebolno prekopavanje po prošlosti

Pokrenula sam ovaj blog jako žustro, odlučno, nepromišljeno. U par mjeseci sam si napokon postavila dijagnozu, kontaktirala druge ljude s istim problemom, nabavila literaturu s Amzona, počela čitati o djeci alkoholičara....
I odjednom zastoj. Ne mogu dalje. Prebolno je kopati po vlastitoj nutrini na ovakav način. Traži previše hrabrosti.... a ja sam kukavica.
Čitam ja tako jednu od tih knjiga u krevetu, prepoznajem situacije, uloge u obitelji koje smo preuzeli moje sestre, moj brat i ja i odjednom se teret zakopanih uspomena sjurio na mene poput bujice.....opet sam bila u našoj obiteljskoj kući, petogodišnja djevojčica, ležim na očevom trbuhu; starija sestra ga je opet nekom svojom nepromišljenom izjavom izazvala....mirna obiteljska večer se počinje mijenjati, otac mijenja ton, zaboravlja na mene i na činjenicu da smo se do prije par minuta igrali. Osjećam da se izljev bijesa bliži i preuzimam ulogu obiteljskog klauna, pokušavam ga zabaviti, natjerati da misli na nešto drugo, a ne na sestru i kako je ljut na nju....
Prevelik je to teret za petogodišnju curicu. Kako ja samo sve to uopće znam? Kako se nosim s činjenicom da sestra ne shvaća da je samo pokušavam zaštititi - ona stalno misli da joj zapravo otimam očevu ljubav i zbog toga me ne voli. Zašto moja majka sve to dopušta? Zašto sve ne može biti idilično kao prije pet minuta....
Nisam 25 godina mislila na taj dan i jedna knjiga je sve opet izvukla na površinu....
Od tada je knjiga odbačena. Eno je na polici.
Ne usuđujem joj se približiti.
Ako je ponovo otvorim, tko zna čega ću se još sjetiti.

Otišao je

09 travanj 2008

Dogodilo se. Umro je moj otac. Prije 10 dana sestra me nazvala da me obavijesti da je doživio i drugi moždani udar i da doktori ne daju mnogo nade u oporavak.
Sto puta sam mu poželjela smrt.
A kada sam čula da umire, vrisnula sam od bola.
Samo sam mislila: on umire, a nisam ga ni vidjela od zadnje svađe. Nisam se htjela pomiriti, a sada ga više nikada neću vidjeti.
Odmah smo krenuli na put, ali bilo je prekasno. Umro je i ostavio sva moja pitanja neodgovorenima.
Nešto u nama, neka jaka, praiskonska veza nas neraskidivo veže za naše roditelje i ma što nam uradili, u nama uvijek ima ljubavi za njih.
Sjedila sam pored lijesa i oprostila se s njim. Istog trena sam mu sve oprostila. Iako ću se cijeli život nositi s posljedicama onoga što mi je napravio, gledala sam njegovo mrtvo, umorno tijelo i nisam više mogla biti ljuta na njega.
Nisam mogla više ni biti tužna jer smo se rastali za Božić u svađi. Svi moji Božići i Uskrsi su ionako prošli u suzama i svađi. Znam da se i nismo mogli pomiriti. Da smo se i pomirili, za dva dana bismo se opet posvađali i sve bi bilo isto.
Nisam mogla ni željeti da je još živ i tješiti se da bi se možda promijenio, jer sam znala da ne bi. Sve se dogodilo jedino kako se moglo dogoditi i nikakvi klišei mi nisu mogli pružiti utjehu.
Sjedila sam i pokušavala misliti samo na lijepe stvari. Na dobre osobine koje je imao, na njegov smisao za humor koji sam i sama naslijedila, na sretne dane djetinjstva kada je manje pio i kada se satima igrao sa mnom i pričao mi uvijek iste, izmišljene priče.
Bila sam iskreno tužna, ali iskreno, bilo mi je i lakše jer ga više nema. Postao je preveliki teret za moju jadnu majku, za moje sestre koje žive u istom mjestu, za moga brata koji ima i svojih problema.
Na kraju, što mi ostaje?
Kao i prije njegove smrti: žaljenje za nekom drugačijom prošlošću koja se ne može ostvariti. Sažaljenje prema njemu, jer je mogao biti puno bolja osoba i mogao je za sobom ostaviti puno normalnije i sretnije osobe.
Kriza identiteta.
Što sam ja sada bez njega? Dijete alkoholičara bez roditelja alkoholičara. Problem bez uzroka i bez rješenja.

Prekidanje tišine

07 ožujak 2008

Sljedeći tekst sam izvorno napisala na forumu http://www.sutnjanijezlato.com/forum.


Prije par dana sam prvi put progovorila o alkoholizmu u svojoj obitelji. Doduše, bilo je to anonimno, na jednom drugom forumu, ali odjednom sam shvatila da mi je puno lakše kada stvari izbacim iz sebe. Da ne kažem koliko mi je pomoglo to što sam razgovarala s ljudima sa sličnim problemom.
Zašto mi djeca alkoholičara ne razgovaramo o tome? Ako je riječ o kroničnoj bolesti koja razara naše obitelji, zašto se to sramimo priznati? Možda zato što nas još od malena uče skrivati problem koji ima mama/tata. Skrivamo ga unutar obitelji, jedni od drugih, skrivamo ga od susjeda....sve do jednog trenutka kada problem postane toliki da se više ne može skrivati. Ja sam danas odlučila prekinuti svoju tišinu i ispričati svoju priču.

Moj otac je alkoholičar. Alkoholičar je na žalost postao i moj brat. Rođena sam u sredini koja je jako patrijarhalna i u kojoj je alkoholizam društveno prihvaćena stvar i čak dio procesa postajanja muškarcem, a pijenje je nešto što se radi od malih nogu.
Moje sestre i brat pamte neka druga vremena kada je naša obitelj bila sretnija i kada je tata bio "normalan", ali ja ne pamtim nijednog sretnog dana djetinjstva; nijednog dana u kojem nisam hodala na prstima jer nisam znala hoće li se on napiti i hoće li napraviti scenu.
U vječitom strahu i očekivanju, bez prijatelja i mrzeći, voleći i bojeći se oca, okrivljujući i ne poštujući majku, u kući sam bila do svoje 18 godine. Odlazak na fakultet me bar na 10 mjeseci udaljio iz te bolesne sredine, osamostaljenjem i pronalaskom svoga posla napravila sam još korak dalje. Jesam li danas potpuno slobodna od svojih otrovnih roditelja? Naravno da nisam. Da jesam, zar bih pisala ovdje? Nitko od nas djece alkoholičara nikada se potpuno ne oslobodi. Odrastanje u takvoj atmosferi straha, nedostatka ljubavi ostavlja na nama tragove i posljedice s kojima se moramo boriti cijeloga života, a roditelji nisu nešto što čovjek samo tako napusti.
Na sebi, svome samopouzdanju, odnosu s drugim ljudima sam morala raditi nevjerojatno puno. Za stvari koje su drugim ljudima potpuno prirodne: kao što je poljubac, iskazivanje osjećaja, upoznavanje prijatelja, pa i običan telefonski razgovor s neznancem ja se ponekad moram psihički pripremati, ali sve u svemu sam bolje. Očeva iznenadna bolest i još jedna loša božićna priča ponukali su me da po webu tražim stranice koje bi mi pomogle da bolje shvatim alkoholizam i oca i majku i svoga brata i sebe...Na žalost, nisam našla previše dobrih stranica i zato je moja želja da ovo postane jedna od njih.

Kada dijete nije dijete?

02 ožujak 2008

Kada dijete nije dijete? Kada to dijete živi s alkoholizmom. Jeste li i vi bili jedno od te djece? Izgledali ste kao dijete, oblačili ste kao dijete....ali niste imali onu glavnu dječju karakteristiku: bezbrižnost. Često ste preuzimali ulogu roditelja mlađoj braći i sestrama, a brige i neizvjesnost svakog trenutka koji je dolazio oduzeli su vam svu radost djetinjstva.

Što se to događa u alkoholičarskim obiteljima?
Sve njihovi članovi su duboko potreseni bolešću koja vlada jednim ili više njihovih članova. Kućom stalno vlada atmosfera tjeskobe, a ukućani nikada ne znaju kada će se dogoditi sljedeći ispad ili neugodni incident. Kada dijete dolazi iz škole kući, nikada ne zna u kakvom stanju će zateći roditelja. Kada je trijezan, bolesni roditelj je često pun ljubavi i nježnosti, nasmijan; pijan se pretvara u monstruma, gotovo neljudsko biće koje je spremno izgovoriti najstrašnije stvari, optužiti dijete i za najmanju sitnicu, napasti ga, udariti. Dijete stalno hoda po ljuskama jajeta i boji se i najmanjeg krivog koraka jer on može potaknuti i višesatnu verbalnu tiradu. U takvim obiteljima, drugi roditelj je često toliko preokupiran suprugovom bolešću da se i ne može posvetiti djeci; stalno je umoran i razdražljiv, emocionalno nedostupan gotovo kao i alkoholičar. Djeca ga često manje vole od roditelja alkoholičara jer mu predbacuju inertnost i činjenicu da ih ne zna obraniti od napada.

Dijete se povlači u sebe, u svoju ljušturu. Svi ti osjećaji su tako jaki da ih mora potpuno zanijekati kako bi upće preživjelo. Često, dok sluša viku i lomljenje stvari u kući zavlači glavu u jastuk i vršti u njega: Hoće li ovo ikada prestati? Mašta o odlasku od kuće i to je jedino što život čini podnošljivijim.

Djeca alkoholičara teško sklapaju prijateljstva. Nikada ne znaju je li sigurno dovesti prijatelja doma i hoće li zateći roditelja onesviještenog na podu blagovaonice. Takva djeca često su povučena i druga djeca u razredu ih i ne primjećuju. No mogu preuzeti i sasvim drugačiji obrambeni stav, te postaju razredni lakrdijaši koji u svakom trenutku nekoga nasmijavaju.

Živeći stalno pod opsadnim stanjem, djeca alkoholičara često ne nauče osnovne životne činjenice. Za početak, ona uopće nemaju predodžbu o "normalnom" obiteljskom životu i kako bi on trebao izgledati. Svoje viđenje obitelji temelje na televiziji i onome što vide u susjedstvu, a često odrastu s osjećajem da s njima nešto nije u redu, da im nešto fali, da su drugačiji od drugih.

Tko su i što su "odrasla djeca alkoholičara"

Fraza "odrasla djeca alkoholičara" počela se upotrebljavati 1970-ih godina dvadesetoga stoljeća u radovima američkih pihologa koji su u svojim istraživanjima sve češće dolazili do zaključaka da sva djeca odrasla u alkoholičarskim obiteljima imaju neke zajedničke osobine. Tako su osjećaji nesigurnosti, sumnje u sebe, srama, osjećaj da smo drugačiji od drugih, prikrivanja i pretvaranja napokon dobili svoje ime. Do tada su se "odrasla djeca alkoholičara" najčešće liječila zbog sekundarnih problema nastalih kao rezultat odrastanja u obitelji pogođenoj alkoholizmom jednog ili oba roditelja, kao što su depresija, poremećaji u prehrani, ponavljanje istih obrazaca u vezi, alkoholizam. U zadnjih nekoliko desetljeća u svijetu je napisano na tisuće knjiga i znanstvenih radova koje problematiziraju ovu temu, na internetu postoje stotine ACOA (Adult Children of Alcoholics) stranica, a u Americi je jako aktivna AL-ANON mreža udruga za pomoć obiteljima alkoholičara. U nas, naravno, ničega od toga nema, nijedna knjiga nije još prevedena na hrvatski, a pitanje je ima li uopće i znanstvenih radova na tu temu i koliko su naši psiholozi uopće upoznati sa tom problematikom.
Ovaj blog je nastao kao dio moga procesa oporavka i zalječenja rana nastalih odrastanjem u jako disfunkcionalnoj obitelji te kao pomoć svim drugim osobama koje imaju slična iskustva.
Na njemu ću pisati vlastite misli i uspomene, te činjenice o skupini psiholoških problema zajedničkih svoj djeci alkoholičara na koje naiđem. Napominjem da nisam psiholog i da ću u svojim nastojanjima možda i navesti koju krivu činjenicu ili presmion zaključak.

<< Arhiva >>

0