metal groznica

nedjelja, 14.01.2007.

SLAYER

SLAYER
Već 25 godina Slayer pegla po brzini i agresiji. Znaju ih svi koji su ikada imali ikakve veze s metal glazbom, a dosta njih je svjesno da nije svaki trenutak njihove karijere bio blještav i savršen. Neki su im godine na sceni razdijelili po desetljećima, neki po albumima, a neki po bubnjaru. Barem što se ovog zadnjeg tiče, stvari su se vratile na staro i više nitko ne smije to spominjati kao kamen spoticanja za Slayer.
Paul Bostaph bio je odličan bubnjar, ali nekako je svima jasno da je Slayer pravi tek kad im ritam daje divljak Dave Lombardo. Originalna postava opet je skupa nakon 16 godina.

Naravno da njihov novi album "Christ Illusion" ne mislim proučiti sa stajališta jednog ili drugog bubnjara, to je jednostavno jedna od stvari s kojima i pravi i novi fanovi moraju biti zadovoljni. Slayeri već dugo nikome ne moraju ništa dokazivati i mislim da bi punili dvorane još godinama i bez ijedne nove pjesme, ali njihovi noviji albumi uvijek nailaze na kritike i mnogi govore da već dugo snimaju jedan te isti album iznova.
Ne ulazivši u to, ovaj album je definitivno dokazao da Slayer još uvijek ima ono nešto, što god to bilo. Znaju što rade i to rade brutalno, brzo, agresivno i iskreno (više-manje).
Glazbeno, ovo je ona poznata brzina ritma koju daje Lombardo, Araya ne pjeva baš onako kako su svi voljeli na vrhuncu karijere (ipak mu je 45 godina), a jedan od najcjenjenijih gitarističkih dueta, King i Hanneman pletu po brzim soloima (ima ih po nekoliko na svakoj pjesmi), no i dalje su im najveća snaga oni zli rifovi.
"Flesh Storm" i "Catalyst" odmah počinju brzo i agresivno, i pokazuju neku kombinaciju "God Hates Us All" i "Seasons In The Abyss" albuma.
Nekoliko sporijih, ali i jako zlih (bez brige) dijelova su na odličnoj "Skeleton Christ" i jednoj od rijetkih koje je napisao Hanneman "Eyes Of The Insane". To me dovodi do činjenice da je 70% albuma napisao King, a upravo onaj ostatak je pokazao da je Hanneman zanimljiviji lik koji je napisao poslasticu albuma "Jihad" koja će izazvati najviše kontroverze jer o tom famoznom 11.9. pjeva na pomalo drugačiji način - iz perspektive gnjevnog terorista.
Spori stoner head-bang rif pojavio se na "Catatonic", a onaj poželjni klimaks albuma, očekivano se dogodio na najizravnijoj himni zla - "Cult" koju su već svi čuli prije nego je album došao u dućane.
S perspektive riječi u pjesmama Slayeri su uvijek svima bili ili zanimljivi ili odbojni. Uvijek su se držali ratova, religije i politike, ali uvijek je bilo jasno da su to samo teme koje plijene pozornost i koje svojim upečatljivim nazivima privlače razularene metalce.
Da neke stvari budu jasne, Tom Araya (čovjek koji sve to pjeva) već godinama trubi da je i sam katolik, da njihove riječi ne prikazuju mišljenja svakog člana benda i da tako samo pokazuju da se neke stvari u svijetu može gledati i na potpuno drugačiji način.
S druge strane, Kerry King je taj ćelavi ateist koji će vjerojatno do kraja života pisati riječi kojima nerijetko i sam sebi skače u usta, a kakvima ovaj album obiluje - "You'll never taste God's breath/because you'll never see the second coming/I've seen the ways of God/I'll take the devil any day/Hail Satan" ili "There never was a sacrifice/no man upon the crucifix…/I've made my choice: six six six".
Slayeri ovaj put nisu došli kao proroci, jer se njihov stav zna već godinama, jednostavno su prikazali svoje viđenje svega. "Christ Illusion" nije preporodio bend, jer to nije ni potrebno.
Ovo je odličan album, ako ga gledamo sa strane metal glazbe, a ako ga gledamo kao Slayer album, onda ovo nije bolje od "Reign In Blood" ili "Seasons In The Abyss", ali je obilato nadišlo sve što su radili u svom, kako ga svi zovu, tamnom razdoblju kada su albumima "Diabolus In Musica" i "God Hates Us All" samo pokušali podsjetiti što je Slayer nekoć bio.
Na kraju, čak i da su snimili novi "South Of Heaven" ili "Reign In Blood", neki bi rekli "Zašto pokušavaju snimiti još jedan isti album?", a nekima opet to ne bi bilo dovoljno dobro pa bi rekli "Nije to onaj stari Slayer!". I opet ne bi bilo dobro. To moramo priznati.

ljudi fala vam za komentare več sam odustao od pisanja al sam se vratio zbog vas naughty

14.01.2007. u 22:17 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 02.01.2007.

pantera

PANTERA

Negdje u bespućima '80-ih godina ideja dva brata - Darrell i Vinnie Paul Abbott, s američkog juga prerasla je u nešto što se, dvadesetak godina kasnije naziva jednim od najboljih i najutjecajnijim metal sastava ikada – Pantera. Ipak, dio karijere u kojem su zajedno s prijateljima Rex Brownom (aka Rex Rocker) i Terrence Leejem (aka Terry Glaze) snimili nekoliko nepoznatih 'ljigavih' albuma s naglaskom na natapirane frizure, pao je u zaborav kada je na mjesto pjevača umjesto Leeja stao Phil Anslemo.
Zajedno sa spomenutom trojkom, Phil je činio stalnu i udarnu postavu benda koja se nije mijenjala sve do razilaženja početkom ovog tisućljeća. Prvi album s novim pjevačem "Power Metal" iz 1988. poslužio je samo kao nadimak njihovom glazbenom izričaju i kao odskočna daska za potpisivanje ugovora i objavljivanje njihovog službenog prvijenca "Cowboys From Hell" iz 1990. Novi zvuk, eksplozivni koncerti (u to doba jedini su put posjetili i Zagreb kao predgrupa Judas Priest), te dvije udarne himne "Cemetery Gates" i naslovna "Cowboys From Hell" pomogli su im da dobiju status velike nadolazeće atrakcije.

Odmah nakon obilaženja svijeta i snimanja kućnog videa na kojem pokazuju svoju ljubav prema sexu, drogi, alkoholu i metalu ulaze u studio i snimaju veliki, sirovi i brutalni "Vulgar Display Of Power". Više ni na televiziji nisu mogli proći nezapaženo i veliki datumi (jedan od njih je i odsvirani koncertu u Rusiji pred milijun ljudi) ispisani su u njihovim karijerama i samo je bilo pitanje vremena kada će se početi vrtjeti po poznatijim top listama svjetske glazbe.
Nije se čekalo dugo. Ravno s ceste ušli su u studio i za samo 6 tjedana snimili zvukom jedinstven i moćan album. Album se zvao "Far Beyond Driven" i hitovi kao što su "5 Minutes Alone", "I'm Broken", "Becoming", te prva obrada u njihovoj karijeri - "Planet Caravan" (Black Sabbath) uveli su ih na prvo mjesto Billboardove ljestvice. Ne treba ni napominjati da su bili prvi sastav koji je tako ekstremnom glazbom uspio u tome. U njihovim životima, ipak, nije se mijenjalo puno. Duge i zabavne turneje, rasprodane dvorane diljem Amerike i Europe opet su ih 1996. dovele do vrata studija.

Ovoga puta, kao i svaki uspješan bend, dopustili su si malo eksperimentiranja, usporili su tempo i pomaknuli se od beskompromisne žestine prethodnog albuma, te dobili "The Great Southern Trendkill". No, i uz takve promjene stvorili su jedan od najžešćih i najboljih albuma godine koji je svojom mračnošću, demonskim vokalima i ogorčenom tematikom podijelio kritičare, te smanjio prodaju. Pokraj hitova "Drag The Waters" i "War Nerve" pjesme kao što su "Suicide Note" i "Living Through Me" pokazale su da droga uzima veliki zamah u životu Pantere te je došlo i do prvih problema.
Pričalo se o Anselmovu distanciranju od benda i njegovih članova, te o raznim heroinskim overdose slučajevima. Tenzije među članovima Pantere i međusobna neslaganja stanku su razvukla na dugih i sušnih četiri godine, što je samo na kratko prekinuto izdavanjem live albuma "Official Live: 101 Proof" (1997.). Tri godine kasnije snimili su pomalo nostalgičan, ali isto tako odličan "Reinventing The Steel", koji djelomično zbog eksplozije novovalnog metala, a djelomično i zbog letvice koju je "Far Beyond Driven" postavio jako visoko, nije postigao očekivani uspjeh.

Nova turneja i gostovanje na brojnim festivalima bilo je zadnje što smo od Pantere vidjeli. Anselmo se i dalje posvetio svojim brojnim projektima među kojima su medijsku pozornost ostvarili samo Down (pridružio mu se i Rex Brown) i Superjoint Ritual, dok su se braća Abbott klela na vjernost svojoj Panteri, te novostvorenom grupom Damageplan nastavila gdje su stali.
Iako se uvijek pričalo da će ih nevjerojatna kemija koja je vladala među 'četvero braće' vratiti zajedno na pozornicu i u studio, svaka nada umrla je 8.12.04 Naime, točno 24 godine nakon ubojstva Johna Lennona, zaluđeni obožavatelj Pantere popeo se na pozornicu za vrijeme prve pjesme na jednom od koncerata Damageplan i priredio krvoproliće u kojem je brojnim hicima usmrtio Dimebag Darrell Abbotta i nekolicinu prisutnih. Smrt gitarističkog gurua još je jednom, zadnji put, bacila svjetlo na Panteru. Tuga u metal svijetu bila je velika, skoro kao i ostavština koju su nam ti dečki priuštili. Ostalo je samo da ih se sjećamo kao jedne od najvećih.

Diskografija:
1983. "Metal Magic"
1984. "Projects In The Jungle"
1985. "I Am The Night"
1988. "Power Metal"
1990. "Cowboys From Hell"
1992. "Vulgar Display Of Power"
1994. "Far Beyond Driven"
1996. "The Great Soutthern Trendkill"
1997. "Official Live: 101 Proof"
2000. "Reinventing The Steel"

kralji metala i divljaka a tek koncerti . spotovi (krvavi) eek

02.01.2007. u 22:15 • 4 Komentara • Print • #

petak, 22.12.2006.

mteal

IN flames

Vjerujem da danas ne postoji metalac koji nije cuo za band In Flames, ali ipak prvo malo povijesti: In Flames je band koji je formiran 1990. u Gothenburgu, Švedska. Tek 1993. je skupljen cijeli band, i odlaze u Studio Fredman i snimaju svoj demo "Promo 93" sa tri pjesme. Ubrzo nakon toga, Wrong Again Records se zanimaju za In Flames i omogucuju im da snimanje cijelog albuma. In Flames su ponovo otišli u Studio Fredman i snimili svoj prvi album "Lunar Strain" za kojega su pjesme napisali u dva dana. 1995. sudjeluju na snimanju Metallica tribute albuma "Metal Militia" sa pjesmom "The Eye Of The Beholder". Krajem 1995. u band dolazi Anders Friden, bivši vokal iz Dark Tranquility i Ceremonial Oath. S njim snimaju album "The Jester Race", koji je po mnogim obozavateljima njihov najbolji album. Za njim slijedi "Whoracle", koji ,po mom misljenju, ima najljepši i najzanimljiviji cover, zatim "C-O-L-O-N-Y", i sada su nas iznenadili sa albumom "Clayman". In Flames za svoju muziku kazu da se moze opisati kao guitar based death metal sa utjecajima Nordijske folk glazbe. Svojom muzikom su pokrenuli novi pravac u death metalu, koji se naziva NWOSDM (New Wave Of Swedish Death Metal). U svakom slucaju, njihova muzika je jako melodicna, ali opet u nekim trenucima agresivna. In Flames kazu da su im glavni uzori Iron Maiden i Helloween, što se lako moze osjetiti i u njihovim pjesmama. U ocekivanju albuma koji su uslijedili nakon "The jesters Race", uvijek se postavljalo jedno pitanje: "Da li ce album biti bolji od "Jestera" ? Albumi "Whoracle" i "Colony" nisu uspjeli nadmašiti "Jestera", ali je zato "Clayman" bio najavljivan kao najbolji album In Flamesa do sada. Anders Friden je otišao tako daleko da je izjavio: "Ako vam se ne svidi (Clayman), ne svida vam se ni muzika (opcenito)". "Clayman" nam donosi dosta raznolikosti u odnosu na stare albume. Novu produkciju, Frieden pjeva na drugaciji nacin, tekstovi su slicne tematike kao i naprijašnjim albumima, ali su puno razradeniji i razumljiviji. Ono što ce stari poznavatelji In Flamesa teze provariti je promjena Friedenovog vokala. On više nema onaj zivotinjski, agresivni, a opet tako mekan i melodican glas, vec sad pjeva više grleno i vrišteci, što cak jako dobro zvuci uz nove pjesme, i vjerojatno ne bi tako mocno zvucale sa starom tehnikom. Ali, cak i nakon tih promjena, band je zadrzao svoj prepoznatljivi zvuk; jaki riffovi i melodije koje vas, kad ih cujete, jednostavno tjeraju da ih pjevušite cijeli dan. Nakon prvog slušanja, album stvarno ostavlja jaki dojam na slušatelja, pogotovo prva stvar "Bullet Ride" koja je vec proglašena kultnom pjesmom. Album je stvarno bez zamjerki, i sve je napravljeno na najbolji moguci nacin. I sad opet dolazimo do pitanja "Da li je Clayman uspio nadmašiti Jestera?". Ovaj put zakljucak ostavljam vama.

dajte mi komentar jer več neću pisat bang

22.12.2006. u 23:08 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 17.12.2006.

groznica nedjeljne noči

Rock and Roll

Rock and roll se koristi kao sinonim za znatno širi pojam «rock», a znatno češće se koristi kao termin koji označava ranu produkciju rocka ili vjernost izvorima žanra. Rock se najčešće koristi kao sveopći pojam za većinu žanrova popularne galzbe. Neka najkraća, a najobuhvatnija definicija rocka bi bila da je to oblik glazbe koji se naslanja na supkulturu mladih, sa početnom točkom u američkom rock and rollu polovine pedesetih.

Jasnije objašnjenje glasi da je to sveobuhvatna jedinica za glazbu koja se ne uklapa u okvire klasične (ozbiljne), jazza, narodne (folk) ili pop (šlagerske) galzbe. Naravno, ovoj definiciji (ako se rock glazba uopće može definirati) je moguće naći dosta zamjerki jer su novi pravci koji se masovno stvaraju od kraja pedesetih (kad je rock podrazumijevao spoj countrya, rhythm and bluesa, bluesa i primjese jazza) pa naovamo iznjedrile stotinjak novih podžanrova rock and rolla. Treba istači da je rock i glazba, i kultura, i supkultura i novinski naslovi tabloida, i MTV, ništa drugo, do zabava. «Ko može kazati kad je nastao rock?» retorički se pita Jann S. Wenner u uvodu «Rock Of Ages» (Penguin, 1986.). Je li prapočetak rocka u hillbillyu i race music pločama iz dvadesetih godina prošlog stoljeća? Da li je rock nastao iz poratnog blues pokreta i kompozicija poput «Good Rockin' Tonight» Wynonie Harris? Može biti da je prijelaz bluesa u rock and roll očita u odi automobilima («Rocket 88»), pjesmi Jackieja Brenstona, saradnika Ikea Turnera?

I ja sam se pitao slično kao i gospodin Wenner u svojoj rock enciklopediji: «Može li biti da je rock rođen tek pojavom Elvis Presleya ili Scotty Moora i Bill Blacka, dok su tumarali Sun studijem za potrebe snimanja kompozicije Arthura Crudupa «That's All Right»?» Wenner nastavlja i kaže: «u istom simboličkom «talioničkom loncu» još su se našli i jazz, folk, country, western swing, ragtime, gospel, broadwayski pop i tradicionalne balade». Rock je, zaključuje Wenner, «veliki kulturni asimilator, kao i Sjedinjene Države».

U svom temeljnom obliku rock and roll je podrazumijevao tri akorda, naglašeni ritmički udar (backbeat) i jednostavnu melodiju, «zakačenu» na strukturu blues e. Kao zaseban i bez primjesa drugih žanrova, rock and roll je trajao svega nekoliko godina. Taj takozvani «tradicionalni rock and roll» ili «rock prvog vala» izvodili su sljedeći solo izvođači: Chuck Berry, Little Richard, Elvis Presley, Jerry Lee Lewis, Bo Diddley, Buddy Holly, Carl Perkins, Everly Brothers, Gene Vincent i dr.

Od početka šezdesetih pa sve do danas, većina ovovremene popularna muzičke produkcije najčešće se naziva rockom novog vremena: od zarazno pjevljivih kompozicija engleskih Beatlesa, do težih riffova Rolling Stonesa, Kinksa i Animalsa, soula Otisa Redinga, progresivnog i hard rocka sedamdesetih (Led Zeppelin, Deep Purple, Black Sabbath, Rainbow), psihodelije (Pink Floyd, The Doors), preko jednostavnih melodija punka i Sex Pistolsa, Clasha i Ramonesa, pa sve do pojave distorzionih gitara, bubnjeva sa dvije papučice i metala (Iron Maiden, Judas Priest, Metallica, Alice Cooper, Queensryche), ili atonalne «buke» američkih Sonic Youth… Neki muzički kritičari i šefovi izdavačkih kuća pod termin rock «guraju» i neke grupe ili izvođače elektronske (techno) e. Činjenice su da su i neke najveće rock grupe i najveci rock muzičari u svoje pjesme ubacivali neke techno elemente. Recimo, jedan od najoriginalnijih i najinventivnijih muzičara prošlog desetljeća, Moby, ne stidi se u svojim pjesmama iskoristiti elemente techna, ambienta i nekih drugih muzičkih pravaca. Za u koja je rođena kao spoj rhythm and bluesa, countrya, bluesa i jazza, eto logične završnice.

Izvođači i albumi tipični za pravac: Chuck Berry «Hail! Hail! Hail! Rock And Roll» (1993.); Buddy Holly «The Buddy Holly Collection» (1993.); Jerry Lee Lewis «Great Balls On Fire» (1989.); The Beatles «Please Please Me» (1963.); Little Richard «18 Greatest Hits» (1985.); Elvis Presley «Artist Of The Century» (1999.); The Rolling Stones «Out Of Our Heads» (1965.); Everly Brothers «Golden Years Of Everly Brothers» (1993.)

Žanrovski srodnici: Rockabilly, rockabilly revival, rhythm and blues, chicago blues, garažni rock, urbani blues, jazz, roots rock, surf, country blues, soul blues, blues

Punk

Iako su sve osnovne karakteristike punka (vjernost troakordnim pjesmama i jednostavnim melodijama) sadržane u opusima Lou Reeda i Velvet Undergrounda, Iggyja & Stoogesa i MC5, žanr se afirmira na obje strane Atlantika tek u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pretpostavlja se da su termin «punk» skovali dvojica kritičara, Lester Bangs i Dave Marsh, opisujući u i stav koji su propagirale grupe poput MC5 i New York Dolls.

Punk je bio reakcija na pohlepu diskografske industrije, glomaznost i pompoznost progressive rocka, stadionske glam rock atrakcije, sladunjavu pop produkciju i socijalne prilike – naročito u Velikoj Britaniji. Jednostavnije objašnjenje dao je jedan američki rock kritičar: «Punk je nastojao rocku vratiti sve ono što je izgubio postavši megauspješnim masovnim fenomenom… da se punk nije pojavio rock bi nestao».

U Sjedinjenim Državama punk pokret se razvio mnogo ranije negoli u Velikoj Britaniji. Među začetnicima treba spomenuti Ramonese te grupe i izvođače okupljene oko newyorškog CBGB kluba, u kojem tokom 1975. i 1976. nastupaju Patti Smith Group, Talking Heads, Heartbreakers i dr. U Britaniji u drugoj polovini sedamdesetih godina prošlog stoljeća u prvi red punka svrstavaju se Sex Pistols, čije su glavne karakteristike bile provokativni scenski nastup, eksplozivni gitarski riffovi na tragu Facesa te anarhoidni tekstovi. Predstavnici punka se zalažu za ideju rudimentarne energije bazičnog rocka i «uradi sam» estetiku. Agresivni scenski nastupi su često bili kompenzacija za slabe instrumentalne sposobnosti izvođača, ali uprkos tome punk je sebi osigurao ogroman odziv kod adolescentske britanske publike koja ga je, za razliku od Amerike, prihvatila kao generacijski iskaz. Zbog toga tvrdnja da punk nikada nije «umro», već se mijenjajući razgranao i transformirao izgleda realno i istinito.

Izvođači i albumi tipični za pravac: Sex Pistols «Never Mind The Bollocks…» (1977.); Ramones «Rocket to Russia» (1977.); Buzzcocks «Singles Going Steady» (1979.); Clash «Clash» (1977.); Jam «In The City» (1977.); Damned «Damned, Damned, Damned» (1977.); Stranglers «No More Heroes» (1977.); Wire «Pink Flag» (1977.); New York Dolls «Red Patent Leather» (1975.); Iggy Pop «Lust For Life» (1977.)

Žanrovski srodnici: New wave, hardcore, punk, post-punk, garažni rock, oi, indie rock, proto-punk

Metal (meni naj draži)

Metal a je najglasnija i najčvršća a na svijetu. Bez obzira što metal često dovode u vezu s sotonizmom, bit metala uopće nije u tome, svaki bend ima svoja uvjerenja. Postoje kako kršćanski tako i anti-kršćanski sotonistički i paganski bendovi, ali najčešće nije religija ta koja je glavni dio njihove e. Postoje četiri osnovne teorije o tome ko je započeo s metalom. Prva teorija kaže da je bend Black Sabbath započeo s heavy metalom i to 1970. (album «Paranoid»), a bend koji je naziv izmislio je Judas Priest 1976. s njihovim drugim albumom «Sad Wings Of Destiny», naročito s pjesmom «The Ripper».

Iron Maiden je prvi heavy metal bend koji je od početka svirao (i još sviraju) heavy metal, jer Black Sabbath i Judas Priest nisu do 1976. snimali metal albume (npr. «Technical Ecstasy» i «Rocka Rolla»). Druga teorija kaže da je termin heavy metal prvi put korišten još kod Steppenwolfa (pjesma «Born To Be Wild» i dio koji ide «I like smoke and lightning, heavy metal thunder»). Treća teorija kaže da su Led Zeppelin tvorci heavy metala i to još prije pjesme «Kashmir». Četvrta, najčudnija teorija, govori da početak heavy metala seže još iz doba Beatlesa i pjesme «Helter Skelter», a da su Led Zeppelin i Black Sabbath samo taj zvuk digli na jedan viši nivo. Početak metala bio je nihilističan, taman i pomalo morbidan. Na metal su utjecali od primitivnog bluesa, klasične stvari pa sve do anti-rock/heavy kulture. Bendovi kao sto su Led Zeppelin, Black Sabbath, Judas Priest, Iron Maiden i Motorhead su svijetu predstavili metal kao jednu novu inovaciju u svijetu e. S muzičke strane oni su dosta preuzeli od bluesa, rock and rolla s tim sto su «roll» odbacili, i preuzeli jake i moćne riffove.

Metal a postoji već oko 30 godina i u tom periodu se dosta mijenjala i usavršavala. Kritičari su podijelili taj period na četiri manja perioda: I period (1969-1983), II period (1983-1988), III period (1988-1996) i IV period (1996-sadašnjost). U prvom periodu najznačajniji su bendovi tzv. New Wave Of British Heavy Metala (NWOBHM): Black Sabbath, Iron Maiden, Motorhead i Judas Priest koji su udarili temelje metalu i generacijama koje će doći. Oni su sav blues odbacili, tempo ubrzali i zvuk učvrstili. Zadržali su samo značajni, žestoki, brzi i čvrsti metal zvuk. Drugi period je pravi procvat metala svugdje na svijetu. Pojavljuju se različiti metal žanrovi počevši od speed metala koji se ubrzo pretvorio u thrash, pa do death i black metala. Američki bend Slayer zaslužan je za početak death metala, a uslijedio je čitav niz odličnih death metal bendova: Sepultura, Death, Morbid Angel… U Njemačkoj ovo je početak sjajnog thrash tria Sodom, Destruction i Kreator koji su po mnogima kraljevi evropskog thrasha, dok su za kraljeve američkog thrasha važili Metalica, Megadeth i Anthrax.

Treći period je period postmodernog metala. Death metal je pomogao black metalu da se učvrsti kao žanr, koji je na neki način varijanta deatha. Ovo je doba poznate skandinavske black metal eksplozije. Inspirirani Celtic Frostom, Sodomom i Bathoryjem, bendovi Darkthrone, Immortal, Emperor, Burzum, Enslaved, Gorgoroth i Graveland ostvarili su impozantan zvuk u metal muzici. Inače u ovom periodu još je značajno istači i pojavljivanje velikog broja power metal bendova koji su se uglavnom inspirirali NWOBHM bendovima, a njihova izvedba je bila samo jača i brza, sličnija death metalu u tom pogledu, samo čišća u svakom obliku. Četvrti period započeo je 1996. i traje do danas. Apokaliptičnost black metala dosegla je vrhunac na norveškoj sceni. Danas postoji jako mnogo bendova koji misle da sviraju metal, i to sve nazivaju nu-metal, ali istina je da ta njihova a nema veze s metalom, kao što ni oni nemaju. Ovi bendovi ne predstavljaju sljedeću generaciju heavy metala, niti sljedeću evoluciju stila i strukture. U globalu metal nije komercijalna a i nije za široki auditorijum. Metal fanovi žive za metal. Premda dosta osporavan, metal se uspio održati od svog početka pa sve do danas kao jedan od najoriginalnijih i najiskrenijih pravaca e i umjetnosti uopće. Iza riječi metal krije se čitava jedna ideologija, kako muzička tako i životna.

Izvođači i albumi tipični za pravac: Metallica «Master Of Puppets» (1986.); Iron Maiden «Powerslave» (1984.); Judas Priest «Painkiller» (1990.); Black Sabbath «Heaven And Hell» (1980.); Slayer «Reign In Blood» (1986.); Queensryche «Operation Mindcrime» (1988.); Blind Guardian «Tales From The Twilight World» (1990.); Emperor «In The Nightside Eclipse» (1994.); Cradle Of Filth «Midian» (2000.); Canibal Corpse «Butchered At Birth» (1991.); Dream Theater «Images & Words» (1992.); Helloween «Keeper Of The Seven Keys» (1987.); Megadeth «Rust In Peace» (1990.); Bathory «Blood Fire Death» (1988.)

klokan ZAMISLITE IMAM SAMO13 burninmad

www.kotoriba.hr

17.12.2006. u 22:13 • 0 Komentara • Print • #

judas priest

JUDAS PRIEST: 'ANGEL OF RETRIBUTION'
(Sony/Menart; 2005.)
Oduvijek sam znao da ćemo se jednom naći. Ja i ovaj suludo smiješan band. Dok recimo Iron Maiden nikada nisam volio, niti je postojala šansa da ću ih ikada zavoljeti. Istina, i Judas su mi u mladosti bili nešto pre-grozno, ali uvijek je postojalo ono nešto što me privlačilo. Oni su uvijek bili ona zla varijanta heavy-metala, odvratni ljudi, a potajno mi se sviđala i do krajnjih granica apsurda dovedena kostimografija i kulturni neposluh ovih sada već heavy staraca. Možda je to i razlog zbog kojeg je Kiss best of sve češće u mom plejeru, a dan kada ću ove godine uživo vidjeti Motley Crue čekam s ogromnim nestrpljenjem. Idem za onom starom: što smješnije to bolje. Upravo zato Maiden mi nikada neće sjesti jer imaju imidž ubogih seljaka, vole nogomet i pivo, frontmen im pilotira avion, a live nastup nije im daleko od manifestacije Dani piva u rodnom mi Karlovcu. S druge pak strane frontman Judas Halford prvi je i najveći gay odmetnik najzatvorenijeg i najkonzervativnijeg od svih stilova glazbe - heavy metala. Bivši bubnjar uskoro planira izlet iza rešetaka jer je silovao retardiranog klinca dok mu je davao poduke iz lupanja po kožama. Usput je i pljeskao po koži maloljetnog mentalnog bolesnika. A vilica koja mi je strugala o pod za vrijeme njihovog nastupa prošle godine na Rock Im Park festivalu još uvijek baca reminiscencije na sat i pol zla, turbo-muževne spike, macho metala i presmješnih vizualnih ispada. Ili pojednostavljeno, Maiden su dosadni i bezopasni. Dovedi ih doma i sprijateljit će se s tvojim starcima, pomoći mami u kuhinji i pogledati tekmicu s ocem. Dovedi Judas Priest doma i izjebat će ti mlađeg brata.
Zbog novca i samo novca Judasi su opet u postavi koja im je donijela najveće uspjehe. Previše vole svoj džep da bi propustili ogroman revival heavy metala, te lako zaboravljaju stare razmirice i teške riječi izgovorene u tisku. Kao što i predobro poznaju svoju branšu, tržište i očekivanja fanova da bi snimili ikakav album osim 'Angel Of Retribution'. Sve kao po najvećem pravilniku, heavy metal obrazac ispunjen je savršeno i bez greške. S, naravno, modernim dodacima i jednim uhom naslonjenim na današnji radio, da bi ih popušiti mogao i slučajni blesavi rock fan/nek sadašnji protivnik svega hevijanerskog poput niže potpisanog. 'Judas Rising' napaljuje masu u visokim bijelim tenkama i kožnim jaknama do maksimuma, Halford se vratio i vrišti kao prije 20 godina. Koji suludi vokal bokte! 'Revolution' je prvi singl i ima strašan singalong refren, pokraden od nekud, ali glava isprana od svakojake glazbe unazad pola desetljeća ne može se sjetiti točno od kuda. Ali maz

17.12.2006. u 22:04 • 0 Komentara • Print • #

GUNS N ROSES

GUNS N ROSES

Počeci ranih ´80-tih
Priča počinje početkom ´80-tih, kada su školski kolege Axl Rose i Izzy Stradlin iz svoga rodnog grada Lafayettea (Indiana), doselili u velegrad Los Angeles. Godine 1983. Axl i Stradlin su osnovali bend "Rose" koji je kasnije preimenovan u "Hollywood Rose", a ostali članovi su bili: gitarist Chris Weber, basist Andre Roxx i bubnjar Johnny Kreis. Godinu dana kasnije razilaze se i Axl pristupa "L.A. Gunsima", a Stradlin bendu "London", da bi se ponovno 1985. godine ujedinili pod imenom "Guns N´Roses"
Guns i Gardner su napustili bend iste godine, a njih su zamijenili poznanici McKagana: Saul Hudson - Slash (lead gitara) i Steven Adler (bubnjevi), koji je prije svirao u Road Crew. S tom postavom počinju osvajati publiku i iste godine izdan je i album u vlastitoj limitiranoj (10.000 primjeraka) produkciji "Live ?!*@Like A Suicide" na kojem su bile i dvije obrade drugih bendova i dvije autorske pjesme. Nekoliko godina nakon izdavanja ovog albuma, otkriveno je da su Gn´R snimili sve četiri pjesme u studiju, ali su dodali zvuk publike kako bi se stvorila atmosfera uživo.
Kasne ´80-te
Godine 1986. poznata izdavačka kuća Geffen Records ponudila je sastavu ugovor (istovremeno je otvorena i suradnja s nezavisnom produkcijskom kućom Uzi-Suicide). Krajem srpnja 1987. godine izlazi Apetite For Destruction, koji u početku nije bio dobro prihvaćen i s coverom koji je izgledao kao scena silovanja. Nakon toga cover je promijenjen, a izvorni je postao raritet i vrijedan kod sakupljača. No ni nakon toga prodaja nije zabilježila osjetan porast, sve do objavljivanja video spota "Sweet Child O´Mine" na MTV-u. U kolovozu 1988. g. album je dospio na br. 1 US ljestvicu albuma s prodanih 20 milijuna primjeraka. Tako su pjesme s tog albuma "Welcome to the Jungle", "Paradise City" i "Sweet Child O´Mine" bile top ten singlova na Billboard charts (listi). Do danas je Appetite For Destruction najbolje prodavan debitantski album svih vremena.
Nakon velike turneje po Sjedinjenim Američkim Državama , u jesen 1988. g. uslijedio je poziv na Monsters of Rock festival u Europi na kojem su nastupali s ostalim poznatim grupama kao što su Iron Maiden , KISS i Judas Priest.
Pozornost medija je počelo privlačiti i ponašanje članova benda pod utjecajem droge i alkohola (McKagan, Slash i Adler), a tijekom Monsters of Rock koncerta u Velikoj Britaniji poginula su dva obožavatelja za vrijeme skakanja i naguravanja, međutim Gunsi nisu znali za taj tragičan događaj do kraja koncerta. Svejedno je sastav za vrijeme Appetite for Destruction turneje zaradio naslov "najopasnijeg benda na svijetu".
Pjesma "Welcome to the Jungle" izašla je na soundtracku za film The Dead Pool, petom filmu o inspektoru Harryu Callahanu poznatijem kao prljavi Harry (Dirty Harry).
Iste godine objavljen je G´N´R Lies album, zapravo EP, s četiri pjesme iz ´86. g. i četiri pjesme iz ´88. g. odsvirane s akustičnim gitarama ("Patience", "Used To Love Her", "You´re Crazy", "One In A Million". Izvorni naziv albuma je trebao biti Lies! The Sex, The Drugs, The Violence, The Shocking Truth, što nije odgovaralo izdavačkoj kući. Pjesma "One in a Million" izazvala je žestoke kritike zbog svog rasističkog sadržaja, a Slash je na koncertima odbijao svirati tu pjesmu jer se i sam osjećao pogođen s obzirom da je dijete Afroamerikanke i židova. Sve to ipak nije poremetilo uspjeh sastava i bili su jedini bend 80-ih godina s istovremeno dva albuma na Top 5.
U kolovozu 1989. g u zračnoj luci Phoenix, Arizona, Izzy Stradlin je uhićen radi kršenja javnog reda, a Steve Adler ima problema s prekomjernim uživanjem droge, koji je na koncu 1990. g. zbog toga i izbačen iz benda. Njega je zamijenio Matt Sorum, bivši bubnjar grupe The Cult i još se pridružio Dizzy Reed na klavijaturama. To je bilo teško razdoblje u kojem su nekako prebrodili razne krize i održali četiri koncerta u Los Angelesu kao predgrupa legendarnim The Rolling Stonesima.
Vrhunac karijere (1991.-1993.)
Razdoblje najvećih uspjeha započinje 23. siječnja 1991. g. nastupom na Rock in Rio-Festivalu u Rio de Janeiru (Brazil) pred više od 260.000 posjetitelja. Nakon toga je počela u svibnju velika svjetska turneja koja je trajala punih 28 mjeseci.
Gunse su i dalje pratili razni incidenti pa tako i poznati St. Louis Incident, koji se dogodio 2. srpnja u St. Louisu (Missouri), Axl je skočio s pozornice na obožavatelja koji je imao nož ili videokameru (podaci se ne poklapaju), međutim svjedoci su potvrđivali da Axl nikada nije dohvatio tog obožavatelja. No nakon toga Axl se vratio na pozornicu, optužio osiguranje za propuste i prekinuo koncert. Video snimku toga događaja možete vidjeti ovdje. Prekid koncerta je izazvao pravu buru negodovanja, a neredi su završili s povrijeđenima. Posljedica svega je bila da je sastav ostao bez kompletne opreme, a Axl je morao odgovarati pred sudom radi uzrokovanja teških nereda. Ovaj slučaj je samo potvrdio loš glas grupe kao skandalozne i nepouzdane, a i mediji su se okrenuli protiv njih.
Napokon nakon dugih najava i tijekom turneje 17. rujna 1991. izlaze Use Your Illusion I i Use Your Illusion II albumi. Ova dva albuma nose nešto mekši zvuk i neke od najuspješnijih rock balada ´90-tih godina. Pjesme, odnosno videospotovi "Don´t Cry", "November Rain" [1] i "Estranged" čine neku vrstu trilogije, koji na kraju nisu napravljeni po prvobitnoj zamisli zbog otezanja i pomicanja rokova (a i prekida Axla Rosea sa Stephanie Seymour). Na kraju videospota "November Rain" piše da se temelji na priči "Without You" objavljenoj u knjizi "The Language Of Fear" pisca horora Dela Jamesa, inače dobrog prijatelja Axla Rosea (priču možete pročitati ovdje). Ta tri videospota spadaju i među najskuplje ikada napravljene, a odskaču i svojim trajanjem.
Neposredno prije izlaska albuma Izzy Stradlin napušta bend (navodno zbog njegovog mišljenja da Gn´R trebaju nastaviti svirati uživo samo po klubovima, a ne ići na velike turneje i čiste komercijalizacije), a zamjenjuje ga gitarist Gilby Clarke.
Pjesma "You Could Be Mine" je napravljena za filmski hit iz 1991. godine Terminator 2: Judgement Day s Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi i u videospotu se izmjenjuje nastup Gunsa sa scenama i brojnim efektima iz filma.
Godine 1992. Gn´R nastupaju i na Freddie Mercury Tribute Concert izvodeći "Paradise City" i "Knockin' on Heaven's Door", Axl i Queen izvode "We Will Rock You" i neponovljiva "Bohemian Rhapsody" u duetu Axla i Eltona Johna. Iste godine na MTV Video Music Award Elton John je pratio Gunse na glasoviru u pjesmi "November Rain".
U kolovozu 1992. za vrijeme mini turneje s heavy metal bendom Metallica na Montreal´s Olympic Stadiumu, frontmen Metallice James Hetfield pretrpio je opekline prišavši preblizu pirotehnici. Metallica je otkazala svoj dio nastupa, Gn´R su trebali odraditi svoj dio, ali su izveli svega nekoliko pjesama, Axl se izvlačio na probleme s glasom i naravno opet su nastali neredi. Na koncertu u Tokyou snimljeni su materijali za DVD na kojima su, među ostalim, izvrsne solo dionice Soruma i Slashova solo izvedba teme iz filma The Godfather .
Povijesna turneja je završila u Buenos Airesu (Argentina), 17. srpnja 1993. nakon gotovo tri godine i više od 200 nastupa. Posljednji nastup u Buenos Airesu je bio i posljednji zajednički nastup najuspješnije postave Guns n´Rosesa.
Zalazak
Godine 1993. izlazi The Spaghetti Incident?, kao svojevrsna posveta punk bendovima, kritike i nisu bile tako loše, ali je to ipak bilo daleko od vrhunca posljednih albuma. Turneja je otkazana i u grupi vlada stvaralačko zatišje, ali se učestalo spominje Roseov egoizam i komunikacija među glazbenicima postaje sve lošija. Giby Clarke napušta bend 1994., a iste godine snimljena je obrada pjesme "Simpathy for the Devil" za film "Interview with the Vampire" s Tomom Cruiseom i Bradom Pittom u glavnim ulogama.
Sastav se sve više rasipa, Slash redovito svira s ostalim glazbenicima (s Michaelom Jacksonom, Lennyem Kravitzom), da bi na kraju osnovao sasvim novi bend Slash´s Snakepit. Danas pod imenom Velvet Revolver nastupaju Slash, Duff McKagan i Matt Sorum.

vaš klokan

17.12.2006. u 21:51 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.