Povijest i Domovinski rat

Progoni i likvidacije Hrvata. u tzv. socijalističkoj Jugoslaviji poslije "Hrvatskog proljeća" 1971. sve su više dovodili do spoznaje da će se Hrvatska moći normalno razvijati samo u konfederalnoj Jugoslaviji, a oni najdalekovidniji su smatrali da je moguća i samostalna i neovisna Hrvatska, dakle izvan sastava Jugoslavije. Hrvati su u inozemstvu, rasuti po čitavom svijetu, imali brojnu emigraciju iz 1945., zatim ekonomsku emigraciju iz 60-ih i 70-ih godina, te, napokon, tisuće onih koji su pobjegli ili bili prognani 1971. i nakon toga. Među njima je bilo mnoštvo istaknutih intelektualaca, poduzetnika, političara, književnika koji su izdavali brojne časopise i knjige o položaju Hrvatske u Jugoslaviji, o žrtvama Bleiburga i "Križnog puta" kao i teškoj diktaturi komunista od 1945. Organizirali su političke zborove, tražili saveznike pa čak ustrojavali i vojničke postrojbe.

I u zemlji je radila skupina intelektualaca i političara koji su, s dr. Franjom Tuđmanom na čelu, robijali, ali i djelovali, pisali, davali intervjue stranim dopisnicima, kakav je bio, onaj Tuđmanov iz 1981. koji je imao jak odjek u svijetu. Kad su im potkraj 80-ih godina vraćene putovnice, počela se povezivati domovinska i iseljena Hrvatska. Radilo se na Tuđmanovoj ideji o povijesnoj pomirbi svih Hrvata, tj. onih koji su tijekom II. svjetskog rata bili sudionici antifašističkog pokreta (partizani) kao i onih koji su se borili u hrvatskoj domovinskoj vojsci (domobrani, ustaše), odnosno njihovih potomaka. Kad je poslije razlaza u Saveznoj skupštini u Beogradu omogućeno stranačko organiziranje i najavljeni demokratski izbori 1989., ustrojene su u Hrvatskoj i dvije prve političke stranke: Hrvatsko socijalno-liberalna stranka (HSLS) i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) koju je vodio dr. Franjo Tuđman. Gotovo istodobno sukobili su se komunisti Srbije i Crne Gore na jednoj i svih drugih republika druge Jugoslavije na drugoj strani, pa su hrvatski i slovenski sudionici napustili Beograd i Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije. Budući da je Savez komunista bio dotada idejni i politički diktator u zemlji, bio je to znak za raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ona su ubrzano počela razilaziti po svojim povijesnim, republičkim i nacionalnim šavovima.

U proljeće 1990., kad se Komunistička partija Jugoslavije raspadala, održani su prvi demokratski izbori u kojima je u Hrvatskoj velikom većinom pobijedila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s dr. Franjom Tuđmanom na čelu. Pobijedila je zato što je imala državotvorni i antikomunistički program, tj. za cilj stvaranje samostalne hrvatske države - stoljetne težnje Hrvata - i vraćanje na demokratsko društvo.

Na pregovorima jugoslavenskih republika Hrvati i Slovenci nudili su ostalima konfederalni sustav vlasti, ali su ga Srbi i Crnogorci odbili, uz neodlučnost Makedonije i Bosne i Hercegovine. A kada su Hrvati i Slovenci proglasili neovisne države, pobunili su se protiv tzv. separatizma tih republika poglavito radikalni Jugoslaveni, Srbi, Crnogorci, posebice velikosrpski nastrojeni, te tada opet obnovljeni, četnici.

I dok su jugoslavenski orijentirani političari kao i vodstvo u Makedoniji i Bosni i Hercegovini smatrali kako će Jugoslavenska armija intervenirati u korist mira ona to nije mogla učiniti, jer je dotada bila gotovo potpuno srbizirana, poglavito njen generalštab. I umjesto mirotvorca, ona se pretvorila u agresora napavši u ljeto 1991. Republiku Sloveniju. To su učinili kako bi izazvali Hrvatsku da pomogne Sloveniji i time stupi u rat. Naime, Sloveniji bi ionako dali slobodne ruke, a imali bi u Beogradu povod za okupaciju Hrvatske i njen ostanak u trećoj Jugoslaviji, bez Slovenije. Kad Hrvatska nije upala u tu zamku, odlučili su je srušiti iznutra, uz pomoć Srba u Hrvatskoj i Jugoslavenske armije. Godinama su tajno naoružavani Srbi i tzv. Jugoslaveni u Hrvatskoj, a od Teritorijalne obrane u Hrvatskoj je tada Jugoslavenska armija otela oružje. Kad su bili uvjereni da je hrvatski narod razoružan i neorganiziran, odlučili su pokrenuti unutarnju pobunu Srba i za desetak dana pokoriti Hrvatsku.

Budući da se u svibnju 1991. godine većina naroda u Hrvatskoj odlučila na referendumu (94 posto) za slobodnu i neovisnu Hrvatsku i da je Hrvatski sabor 25. lipnja proglasio suverenu i samostalnu Republiku Hrvatsku počele su češće velikosrpske provokacije i napadi. Npr. u srpnju 1991. napadaju Hrvate, čine pokolje i spaljuju sela oko Vukovara (Ćelije, Erdut, Dalj). Kako je već u kolovozu 1990. izbila otvorena pobuna Srba u Kninu i potkraj prosinca proglašena Srpska autonomna oblast Krajina, te da su u Hrvatsku sve masovnije stizale četničke dobrovoljačke jedinice iz Srbije, bio je to početak agresije na Hrvatsku.

Međutim, iako nenaoružan, hrvatski je narod (ali i nacionalne manjine) pružio žestok i neočekivan otpor, u hodu stvarao vojsku, skupljao oružje, dobrovoljce, iz zemlje i iseljeništva, i mjesecima junački branio Vukovar, Osijek, Vinkovce, Pakrac, Karlovac, Zadar, Gospić, Dubrovnik i druge gradove i sela. Agresor je u bijesu i nemoći rušio i spaljivao hrvatska sela, crkve, čak i groblja, progonio, mučio, ubijao pučanstvo, ali je, iako do zuba naoružan, sve više gubio dah.

Iako su zauzeli Vukovar i četvrtinu Hrvatske, Srbi i Crnogorci su uvidjeli da neće lako svladati Hrvatsku, pa su potkraj 1991. pristali na posredovanje Ujedinjenih naroda. Uz potporu Njemačke, Svete Stolice i nekih srednjoeuropskih država priznata je 15.1.1992. Republika Hrvatska kao samostalna država, ali je morala primiti 15 tisuća vojnika UN-a. Oni su trebali čuvati mir i razoružati Srbe u Hrvatskoj, koji su uz pomoć Srbije i Jugoslavenske armije izvršili velike pokolje u Hrvatskoj, uništili na tisuće sela, srušili sve katoličke crkve u krajevima koje su okupirali, etnički očistili sva zauzeta hrvatska područja, proglasili tzv. Republiku Srpsku Krajinu sa središtem u Kninu, nekoć sjedištu hrvatskih kraljeva.

U travnju 1992. Jugoslavenska armija, koja je napustila Sloveniju i bila protjerana iz Hrvatske, otišla u Bosnu i Hercegovinu gdje su se pobunili domaći Srbi-četnici i zajedno s njom počeli opće napadaje na Hrvate i Muslimane izvršivši slične zločine kao i u Hrvatskoj. Prvi su otpor pružili tamošnji Hrvati koji su se organizirali u svoju zajednicu nazvanu Herceg-Bosna i zaštitili velik dio hrvatskog ali i muslimanskog naroda i teritorija, osobito Mostar, Hercegovinu, Bihać i Sarajevo gdje su borbe trajale sve do Sporazuma u Daytonu u studenom 1995. godine.

Budući su Muslimani bili slabije naoružani i organizirani, potisnuli su ih Srbi iz istočne Bosne, pa su oni nastojali uzeti Hrvatima sredisnju Bosnu i dio Hercegovine te izbiti na hrvatsku obalu Jadranskog mora. Zbog toga je 1993. izbio sukob između bosanskih Hrvata i Muslimana koji se uskoro pretvorio u pravi rat. Republika Hrvatska pomagala je Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a Muslimanima su pristigli brojni mudžahedini iz islamskih zemalja.

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala 176. clanicom UN-a, a potkraj svibnja iste godine je Hrvatska vojska oslobodila, od okupacije i blokade Jugoslavenske armije i crnogorskih četnika, Dubrovnik i okolicu koji su također teško stradali od njihovih nasilja i razaranja teškim oružjem. Jugoslavenska armija morala se 30. IX. povući s najjužnije točke Hrvatske, s rta Oštro i Prevlake. U početku 1993. Hrvatska je vojska u brzoj akciji oslobodila Masleničko ždrilo nedaleko Zadra i opet povezala kopnenim putem sjevernu i južnu Hrvatsku.

Budući da su bosanski Muslimani i Hrvati uvidjeli kako se njihovim sukobima koristi agresorska, srpska strana, a kako su na miru inzistirale i SAD, prekinut je međusobni rat i u ožujku 1994. u Washingtonu potpisan je sporazum o federaciji Hrvata i Bosnjaka u Bosni i predložena konfederacija Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

I nakon toga je Hrvatska vojska tijekom 1994. i 1995. oslobodila veliki prostor uzduž hrvatsko-bosansko-hercegovačke granice, a zatim u svibnju 1995. oslobodila čitavu zapadnu Slavoniju u munjevitoj akciji zvanoj "Bljesak". Tim akcijama opkoljena je tzv. Srpska krajina s tri strane i odmah zatim je u kolovozu 1995. Hrvatska vojska još spektakularnijom akcijom "Oluja" oslobodila okupirano područje Hrvatske od Knina na jugu do Kostajnice na sjeveru i deblokirala bosanski grad Bihać kojem je prijetio pad zbog dugotrajne srpske opsade. Taj grad su čitavo vrijeme branili Muslimani i Hrvati, a izdašno pomagala u oružju i opremi Republika Hrvatska.

Poslije "Oluje" i pobjedonosnih akcija Hrvatske vojske u zapadnoj Bosni (Drvar, Jajce) učvršćena je hrvatska država i priznat joj je položaj regionalne sile. To je omogućilo uspješne pregovore u Erdutu gdje je 12. studenog 1995. potpisan Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja (oko 4,6 posto hrvatskog teritorija) kao i međunarodne pregovore u Daytonu u SAD-a koji su završili potpisivanjem u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Oba ta sporazuma najavili su mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja u sastav Republike Hrvatske i bili korak bliže u rješavanju bosanskohercegovačkog problema.

Tijekom 1996. nastavljeni su pregovori, osobito u Podunavlju, kamo su uz pristanak Hrvatske došle međunarodne snage s američkim generalom J. P. Kleinom (UNTAES) koje imaju zadatak da do sredine 1997. provedu izbore i vrate pod hrvatski suverenitet te od pobunjenih Srba okupirane krajeve (Baranja, istočna Slavonija i zapadni Srijem s Vukovarom). Republika Hrvatska je mirnom rješenju tog nametnutog rata i agresije dala veliki doprinos i zato je 25. travnja primljena u Vijeće Europe, ali je taj čin potvrđen tek 8. studenoga 1996. godine.

Prije toga je Republika Hrvatska učinila još jedan korak kad je 23. kolovoza 1996. predsjednik Republike dr. Franjo Tudjman potpisao Sporazum o međusobnom priznanju sa SR Jugoslavijom. Tim činom je Srbija sa S. Miloševićem na čelu zapravo priznala vojnički poraz, morala se odreći svojih velikosrpskih planova, ali i stvaranja neke nove, treće Jugoslavije. U sklopu toga Republika Hrvatska vodi i dalje diplomatsku i političku akciju kako bi ušla u ostale europske integracije, a ne više nikada u one balkanske. Europski joj status potvrđuje cjelokupna povijest i kultura sve do neprirodnih i nehistorijskih integracija kakve su bile one u obje Jugoslavije od 1918. do 1990. godine.

Budući je Republika Hrvatska tijekom posljednje dvije godine kooperativno ispunila sve svoje obveze koje su proistekle iz spomenutih međunarodnih ugovora, dana 15. siječnja 1998., točno 6 godina poslije svoga međunarodnog priznanja, vraćeni su joj napokon njeni okupirani krajevi, tj. zapadni Srijem, istočna Slavonija i Baranja, ukratko hrvatsko Podunavlje. To je hrvatski stoljetni teritorij na koji Srbi nisu imali nikakvih povijesnih niti etničkih prava. Bio je tu veliki uspjeh diplomacije i politike Republike Hrvatske koji je samo zaokružio ono što je učinjeno i u Domovinskom ratu, te u akcijama "Bljesak" i "Oluja". Hrvatskoj su otvorene dvije ponajveće riječne luke: Vukovar na Dunavu i Osijek na Dravi i ona je jedna od rijetkih država koja ima izlaz na Sredozemno more i na europsku žilu - kucavicu - Dunav. Tim činom Republika Hrvatska je vratila pod svoj suverenitet i onih 4,6 posto svog okupiranog područja, zaokružila svoje granice i stekla uvjete za gospodarski razvoj i propusnicu za sve europske i svjetske gospodarsko - političke integracije.

HIC: Kratka politička i kulturna povijest Hrvatske