Povijest hrvatsko-američkih odnosa započela je u 16. stoljeću kada su hrvatski pomorci radili u španjolskoj službi. Nakon toga uslijedile su sve veće prekooceanske migracije. Masovnije iseljavanje u SAD započelo je potkraj 19. st., između 1890. i Prvog svjetskog rata. Procjenjuje se da je u tom razdoblju iz Hrvatske u SAD iselilo 500 000 Hrvata. No putovanje do ''obećane'' zemlje nije preživio svaki putnik koji se na isto otisnuo. Putnici su se nosili s raznim bolestima, epidemijama, olujama i čestim gusarskim napadima. Sam dolazak na obalu SAD-a bio je veliki uspjeh, no život tamo nije bio idealan. Doseljenici se u početku zapošljavaju u rudnicima ugljena, željezarama, željeznicama te na izgradnji cestovne mreže. To su sve uglavnom bili naporni fizički poslovi. Morali su zarađivati kako bi preživjeli tako da nisu imali vremena za školovanje. Uglavnom su tek drugoj ili trećoj generaciji roditelji omogućili više obrazovanje i bolji životni standard. S vremenom su se migracije povećavale. Od Drugog svjetskog rata do 70-ih godina dvadesetog stoljeća računa se da je u SAD uselilo oko 45 tisuća Hrvata. SAD je definitivno najznačajnija imigrantska zemlja Hrvata. Procjenjuje se da u tamo danas živi oko 1 200 000 Hrvata i njihovih potomaka. Najbrojnije hrvatske zajednice nalaze se u Chicagu i okolici, St. Louisu, Detroitu, San Pedru, New Yorku, San Joseu, New Jerseyu te Connecticutu. Osnivanjem zajednica, poput Hrvatske bratske zajednice, iseljenici njeguju hrvatske tradicijske običaje, a članovi se bore za svoja veća prava, te se tako pokušava zadržati barem dio kulture donesene iz domovine. Za razliku od starije populacije, mlađe generacije, potomci, sve se bolje prilagođavaju američkoj kulturi usvajajući je. Asimiliraju se u društvo i postaju njegov sastavni dio, čime gube dio hrvatskog identiteta udaljavajući se od svojih korijena.