Arhitektura

Na prostoru Hrvatske nižu se od davnine mnogi slojevi pretpovijesnih kultura, čije je formiranje i nestanak vezano uz migracije neidentificiranih etničkih skupina. Prastanovnici mediteranske skupine na obalnom području i panonske skupine na kontinentalnom području razvijaju neolitičke i eneolitičke kulture (Danilo, Hvar, Vučedol) i vjerojatno prvu fazu kulture metalnog doba. Na njih se nadovezuju Iliri, etničke grupacije s jasno definiranom kulturnom i umjetničkom fizionomijom. U doba njihova razvoja dolazi do prvih jačih kontakata s antičkim, grčkim svijetom (kolonije Issa, Faros, Tragurion), a potom i do penetracije Rima, koja se završava, nakon dugog otpora Ilira, uključivanjem cijelog ovog područja u sastav Rimskog Carstva, kao posebne provincije Dalmacije s glavnim gradom Salonom. Rimljani su ostavili dubok trag u društvenom i kulturnom životu ovoga područja; izgradili su ceste i utvrđene postaje i podignuli mnoge gradove s nizom monumentalnih građevina. Ti su gradovi, osobito oni na obalnom pojasu, ostali podlogom i kasnije srednjovjekovne urbanizacije (Poreč, Pula, Zadar, Salona-Split). Propašću Rimskog Carstva područje južne Hrvatske dolazi u kulturnu sferu Bizanta, čiji će se utjecaj odraziti nizom spomenika od Poreča (Eufrazijana) do Dubrovnika.

Najstarija svjedočanstva o građevnoj djelatnosti Hrvata javljaju se nakon 800. u vezi s prihvaćanjem kršćanstva; to su crkvice raznolikih tlocrta sa svodovima ili malim kupolama, sačuvane u Ninu, Omišu, Stonu, Trogiru (Sv. Barbara), na Krku. Kao klesana dekoracija ističe se između IX. i XI. st. pleterna ornamentika koja se bogato razvila. Oružje i nakit (naušnice, karičice), pronađeni u starohrvatskim grobovima, isprva su bizantskog podrijetla, a postupno dobivaju obilježja rada domaćih majstora. Od druge polovice XI. st. javlja se u graditeljstvu tip trobrodne romaničke bazilikalne crkve s apsidama (katedrale u Rabu, Zadru, Trogiru). Romaničkog su obilježja franjevački klaustar u Dubrovniku (XIV. st.) i dijelovi poslije gotički pregrađenih crkava na sjevernom području između Drave i Save (Belec, Glogovnica). Kiparstvo romanike reprezentiraju drvena vrata A. Buvine u Splitu (1214.) i monumentalni Radovanov portal katedrale u Trogiru (1240.) sa skulpturama, narativnim i alegorijskim reljefima i bogatim ukrasom.

Potkraj XII. st. pojavljuje se pretežno u Dalmaciji nadgrobni kamen ("stećak", "mramor") s robustno i nekonvencionalno klesanim likovima, prizorima borba, lova i plesova. Takva plastika zamire s provalom Turaka, a sjeverno i južno područje Hrvatske razvijaju se arhitektonski i likovno odvojeno: sjeverno pod utjecajima srednjoeuropske, a južno pod utjecajem mediteranske, poglavito talijanske umjetnosti.

Gotika se u sjevernoj Hrvatskoj javlja u XIII. st. kod gradnje zagrebačke katedrale, koja je u tijeku stoljeća pregrađivana; u njezinoj sakristiji sačuvani su fragmenti zidnih slika s kraja XIII. st. U svojim tipičnim i jednostavnim elementima gotika se zadržala sve do XVI. st. (crkve u Lepoglavi, Remetama, Samoboru, Topuskom, Glogovnici, Voćinu). U jadranskim krajevima ona se javlja prvotno u tipu jednobrodne crkve (Trogir, Sv. Dominik). Pošto je u prvoj polovici XV. st. najveći dio obale zauzela Venecija, nastaju po uzorima na mletačku cvjetnu gotiku crkve, palače gradskih općina i knezova, klaustri, lože (loggie), tornjevi za sat i zdenci; više od strukturalnih i konstruktivnih, u tim građevinama dolaze do izražaja dekorativni predmeti.

Šibenska katedrala, (C) Tomislav Krnić, www.hrphotocontest.com

Majstor stila cvjetne gotike jest Juraj Dalmatinac, graditelj katedrale u Šibeniku, koji je na njezinim apsidama isklesao vijenac sa 74 glave karakterističnih fizionomija. Radio je u Splitu (kapela sv. Staša u katedrali), u Dubrovniku, Zadru i Anconi, a Jurjevi sljedbenici proširili su cvjetnu gotiku mletačkog tipa po cijeloj Dalmaciji. Elementi apulijske gotike dopiru do Korčule, a u Dubrovnik ih unosi u XV. st. Onofrio di Giordano de la Cava, graditelj staroga kneževa dvora (1435.) i dviju fontana. Dekorativni elementi gotike prevladavaju u trijemovima dominikanskoga klaustra u Dubrovniku (1428.) i u triforama palače Cipiko u Trogiru. Uz klesarstvo razvija se i drvorezbarstvo, ponešto u djelima slobodne plastike, a više u izradi crkvenog namještaja (korska sjedala u trogirskoj katedrali, rad I. Budislavića). U crkvenim je riznicama mnoštvo vrijednih radova zlatarskog umijeća. Spomenicima zidnog slikarstva osobito je bogata Istra; osobito značajne freske nalaze se u crkvama u Pazinu, Butonigi i Bermu (djelo Antona s Padove, XVI. st.). Iluminacija je dosegla visoku razinu u glagoljskom Misalu vojvode Hrvoja, radu domaćeg majstora iz XV. st.

Na prijelazu iz XV. u XVI. st. javljaju se u jadranskom području renesansni oblici u graditeljstvu i kiparstvu. Glavni je predstavnik prijelaznog gotičko-renesansnog stila A. Aleši (krstionica u trogirskoj katedrali). Kipar I. Duknović izradio je za katedralnu kapelu dva kipa, a djelovao je i u Rimu i Budimu. Šibensku katedralu dovršio je Nikola Firentinac; njezino je pročelje služilo kao uzor pročeljima crkve sv. Spasa u Dubrovniku, sv. Marije u Zadru i katedrale u Hvaru. U duhu renesanse grade se palače, lože, arsenali i fortifikacije. Dubrovački graditelj P. Miličević i Korčulanci Andrijići uskladili su u palači Divone u Dubrovniku renesansne oblike s retardiranom cvjetnom gotikom. Dubrovačko slikarstvo i tip oltarnog poliptiha predstavljaju radovi M. Junčića, V. Lovrina, M. Hamzića i, najizrazitije ličnosti među njima, N. Božidarevića. Mnogi umjetnici prelaze u Italiju, gdje uče i nalaze mogućnosti za rad. Među ovim "Schiavonima" ističu se slikari J. Ćulinović i A. Medulić, minijaturist J. Klović i bakrorezac M. Kolumić-Rota.

Na hrvatskom sjeveru renesansa se odrazila u skromnijoj mjeri u primjeni pojedinih arhitektonskih elemenata. Do znatnijeg izražaja došao je barok, što ga u XVII. st. uvode isusovci aplicirajući svoje sheme u crkvenom graditeljstvu i unutrašnjoj dekoraciji (Sv. Katarina u Zagrebu; Varaždin). U tom stoljeću mnoge gotičke građevine dobivaju barokne elemente; izrađuju se unutrašnji ukrasi crkava, oltari i propovjedaonice. Izrazito individualna ostvarenja jesu oltarne slike zagrebačkog majstora B. Bobića. Barok je prevladao u XVIII. st, kad se u gradovima podižu palače feudalaca (u Zagrebu Oršić-Rauchova, u Varaždinu Patačićeva i Draškovićeva), a na ladanju dvorci i plemićke kurije (Bistra, Gornja i Donja Bedekovčina, Lobor, Miljana, Brezovica). U crkvenoj arhitekturi kasni je barok reprezentiran u Sv. Ksaveru u Zagrebu, u Lepoglavi, Purgi kraj Lepoglave, Belcu (Sv. Marija), Trškom Vrhu, Bedekovčini, Daruvaru i dr, manje arhitektonski, a više s plastičnim radovima u drvu i kamenu, te iluzionističko-dekorativnim zidnim slikama (I. Ranger). U jadranskom području glavni su spomenici barokne crkvene arhitekture u Dubrovniku (katedrala, crkve sv. Vlaha i isusovačka); podignuti su u početku XVIII. st. kao varijanta rimskoga isusovačkog odnosno mletačkog baroka. Crkvena plastika i oltarne slike pretežno se nabavljaju iz talijanskih radionica. Među domaćim slikarima izbija individualnost T. Kokolje, a F. Benković djeluje isključivo izvan domovine, u Italiji, Austriji i Njemačkoj.

Klasicizam prvih desetljeća XIX. st. nije došao do izražaja u monumentalnim oblicima i razmjerima. Potrebe građanskog staleža zadovoljava intimni i skromniji bidermajer, napose u interijerima i namještaju. Zahvaljujući B. Felbingeru, Zagreb je dobio niz jednostavnih i harmoničnih građanskih domova.

Arhitektura je do početka XX. stoljeća podvrgnuta općoj struji historicizma, što ga kod nas primjenjuju strani graditelji, projektirajući javne i privatne građevine. Otpor protiv šablone izražava V. Kovačić u svojim koncepcijama regulacija i projektima zgrada i interijera. Njegovo djelo nastavljaju H. Ehrlich i E. Šen. Utjecaj austrijsko-podunavske sredine na naš kulturni razvoj prestaje 1918.

Arhitektura 60-ih naglašava značenje ambijentalnog, 70-ih prevladava oblikovni pluralizam, a pojavom postmoderne, potkraj 70-ih, otvara se razdoblje prevlasti "nedovršenih struktura".

 Pročitajte više: