Ivan Mažuranić, poznat pod nadimkom „ban pučanin“ , bio je hrvatski književnik, pravnik, političar te je obnašao ulogu hrvatskoga bana od 1873. do 1880. godine.
Rođen je 1814. godine u Novom Vinodolskom u imućnoj građansko-težačkoj obitelji. Studij filozofije započeo je u Zagrebu, a završio ga u Mađarskoj 1835. godine. Iste godine upisao je studij prava na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, koji je završio 1837. godine. Nakon fakulteta zaposlio se kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a zatim kao odvjetnik u Karlovcu. Svoju političku karijeru započeo je Beču gdje je obnašao uloge za Hrvatsku kao zamjenik generalnog prokuratora, državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenog dvorskog dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju te predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije.
Slijedi njegovo najznačajnije razdoblje u političkoj karijeri kao hrvatski ban. Iako je njegova vladavina trajala samo sedam godina, reforme koje je uveo u tom razdoblju, u smjeru modernizacije Hrvatske, nemaju pramca sve do dvadesetih godina 20. stoljeća. Neke od brojnih su odgovornost bana Saboru, dioba sudstva i uprave, sloboda tiska, porotno suđenje, liberalizacija izbornog postupka, racionalizacija kaznenog postupka, poboljšanje pučkog školstva te osnivanje zagrebačkog sveučilišta.
Osim svoje zavidne političke karijere, istovremeno je gradio i svoju karijeru književnika. Svoja prva književna djela napisao je već kao gimnazijalac, ali njegov snažan umjetnički potencijal došao je do izražaja nakon što ga je Matica ilirska izabrala da nadopuni Gundulićeva Osmana. Vrhunac književne karijere te jedino klasik hrvatskih književnih djela je Smrt Smail-age Čengića objavljena 1846. godine u almanahu Iskra. Napisano prema stvarnom događaju, podijeljeno je u pet pjevanja – Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob. Smatra se najzrelijim djelom hrvatskog romantizma, te je do danas jedno od najviše prevođenih hrvatskih književnih djela.