Povijest i Domovinski rat
Kratka povijest Hrvatske
Poslije desetogodišnje centralizacije, germanizacije i apsolutizma
Josipa II. koji je nastojao stvoriti europsku i njemačku Austriju i
negirati sva staleška prava i Hrvatske i Ugarske, odlučili su Hrvati na
svom saboru da se što čvršće povežu s Ugrima i tako zajednički pruže
otpor tim nastojanjima iz Beča. Posljedica toga je zajednička vlada na
koju su Hrvati prenijeli dio svojih prava sve dok se ne oslobode i od
Osmanlija i Venecije te tako ujedine sve hrvatske zemlje (1790.). Bio
je to privremeni potez koga su u Ugarskoj iskoristili i htjeli uskoro
Hrvatskoj nametnuti svoj jezik, zakone i upravu. Otada počinje
politička borba Hrvata na dvije strane: protiv mađarskog hegemonizma i
austrijskog centralizma i germanizacije. Hrvatski se narod našao u
tjesnacu između Beča i Pešte i tako će uglavnom biti sve do sloma
austrijske carevine (od 1867. Austro-Ugarske Monarhije) 1918. godine.
Poslije Francuske revolucije počeli su Napoleonski ratovi koji su
zahvatili i Hrvatsku. U njima je 1797. nestalo Venecije, a njene
posjede na istočnoj obali Jadranskog mora uzela je Austrija, pa su se
tako pod vlašću iste krune ujedinile Hrvatska i Slavonija s Dalmacijom.
Francuzi su te krajeve 1805. oteli od Austrije, a 1809. su u novom ratu
zaposjeli još i Hrvatsku južno od Save i tu stvorili tzv. Ilirske
provincije koje su postojale do 1813. godine. Napoleonova vojska ušla
je 1806. u Dubrovnik da bi ga zaštitila od pljačke Rusa i Crnogoraca, a
1808. proglasila da je Dubrovačka Republika prestala postojati. Iza
poraza Napoleona svi su ti krajevi, skupa s Bokom kotorskom ušli u
sastav Austrije, pa su se tako gotovo sve hrvatske zemlje našle u
sastavu iste - habsburške krune.
Pod utjecajem slabljenja feudalnog društva poslije Francuske
revolucije, ali i zbog pritisaka germanizacije i mađarizacije te
unutarnjeg razvoja, bogate kulture i državnopravne tradicije, Hrvati su
od 1830. do 1848. ubrzali svoj narodni preporod. Zahvaljujući
nastojanjima Ljudevita Gaja, a osobito Janka Draškovića, te
predradnjama zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, Hrvati su
normirali svoj književni jezik i pismo, pokrenuli novine, moderne
časopise, ustrojili nacionalne ustanove, odbacili službeni latinski,
nisu prihvatili nametani njemački i mađarski jezik i od 1847. uzeli u
službenu uporabu samo svoj - hrvatski jezik. Na taj način su okupili
oko Zagreba sve hrvatske zemlje, utjecali na preporod Hrvata u
Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini i Bačkoj. Slovenci su djelomice
prihvatili ideje ilirskog pokreta, ali su Srbi odbacili i neutralno
ilirsko ime i istupali samo pod srpskim imenom i idejom o stvaranju
samostalne Srbije, a uskoro i tzv. Velike Srbije na račun Bosne,
Hercegovine, Hrvatske, Bugarske, Makedonije i Albanije.
Revolucija 1848. zahvatila je i Habsburšku Monarhiju, posebice Beč,
Ugarsku i Hrvatsku. Hrvatski narod je donio svoja Zahtijevanja, zapravo
politički program, a za bana je postavljen pukovnik Josip Jelačić. On
je prekinuo sve odnose s Ugarskom, poglavito odbacio onu odluku o
zajedničkoj vladi iz 1790., ukinuo kmetstvo, ustrojio samostalnu
hrvatsku vladu. Na prijetnje iz Mađarske počeo se spremati za obranu
zemlje. Budući je Jelačić bio hrvatski ban, krajiški zapovjednik, a da
je imenovan za guvernera Rijeke i Dalmacije, oko njega se okupila
čitava Hrvatska.
U Ugarskoj je izbila revolucija koja nije priznavala ni jedan drugi
narod osim Mađara, a oružjem su zaprijetili Hrvatima pa je to dovelo i
do zbližavanja Hrvata i Srba u južnoj Ugarskoj (Bačkoj). Uskoro je
izbio pravi rat između Hrvata i Mađara, ali tek nakon neuspjesnih
pregovora i uz suglasnost bečkog dvora. Jelačić je s hrvatskom vojskom
prešao Dravu, vratio hrvatsko Međimurje, a potom stupio na ugarsko tlo,
ali je poslije nekoliko bitaka morao ratovati i za obranu dvora i
Austrije.
Kada je uz pomoć Rusa slomljena mađarska revolucija,
novi vladar Franjo Josip I. je proglasio apsolutizam koji je nametnut
svim austrijskim nasljednim zemljama ali i Hrvatima koji su pomagali
Habsburgovcima kao i Mađarima koji su digli revoluciju. Za postojanja
apsolutizma Jelačić je i dalje ostao banom i nastojao koliko je bilo
moguće pomoći Hrvatskoj, npr. na gospodarskom području i odvajanju
hrvatske katoličke biskupije od ugarske crkvene uprave. Zagreb tada
postaje jedinstveni grad i kao nadbiskupsko sjedište postaje glavni
grad i integracijsko središte svih Hrvata.
Poslije poraza Austrije 1859. u Italiji, vladar je morao ukinuti
apsolutizam, vratiti ustavno stanje, a unutar Monarhije sve se više
raspravljalo o centralizmu ili federalizmu. Godine 1861. sazvan je
Hrvatski sabor koji je zahtijevao sjedinjenje svih hrvatskih zemalja,
tj. čitave Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sabor je odbio
ulazak u bečko Carevinsko vijeće, a time i moguću nagodbu s Austrijom i
opet se približio Ugarskoj, ali pod uvjetom da priznaju teritorijalnu
cjelokupnost i ravnopravnost Hrvatske. Tada se prvi put pojavljuju
moderne političke stranke, prvi put je iznesena ideja o nezavisnoj
hrvatskoj državi (A. Starčević, E. Kvaternik). Isto tako su prvi put
istupili i Srbi zahtijevajući podjelu drzavnog suvereniteta s Hrvatima,
te svoje ime za jezik, svoje pismo - ćirilicu kao službeno i drugo.
Poslije novog poraza u ratu protiv Italije i Pruske 1866., Austrija se
kao centralistička država morala ustrojiti kao dvojna monarhija:
podijeliti na Austriju i Ugarsku, odnosno službeno Austro-Ugarsku.
Budući su Hrvati imali svoja stoljetna prava, državnopravnu
individualnost i status kraljevine, morali su se Hrvati i Mađari 1868.
posebno nagoditi. Tada je izdan poseban akt zvan Hrvatsko-ugarska
nagodba kojom se Hrvatima priznaje državnopravna posebnost i autonomni
unutarnji poslovi (uprava, sudstvo, školstvo, vjerski poslovi) te
posebni državni simboli i vojska (domobranstvo). Iako Hrvati nisu bili
time zadovoljni, takav status u Austro-Ugarskoj nije imao ni jedan
drugi narod (npr. Česi, Poljaci, Rumunji).
Iako Hrvatsko-ugarska nagodba nije bila sasvim povoljna poglavito na
području gospodarstva, poreza i prometa, ipak je zemlja napredovala i
modernizirala se, npr. u doba bana reformatora Ivana Mažuranića
(1873.-1880.). U to doba je Austro-Ugarska dobila na Berlinskom
kongresu protektorat u Bosni i Hercegovini (1878.) pa se tako čitav
hrvatski narod našao u jednoj državi. Kada je 1881. ukinuta Vojna
krajina ili granica, vraćeni su njeni dijelovi po povijesnom pravu
matici zemlji Hrvatskoj čije je upravno, političko i kulturno središte
bio Zagreb. Međutim, Dalmacija, Boka kotarska i Istra bile su i dalje u
austrijskom dijelu Monarhije, a Rijekom kao lukom i Međimurjem
upravljala je Ugarska, iako je Hrvatski sabor radio na ujedinjenju svih
hrvatskih zemalja. Tako je ostalo sve do 1918. godine kad se
Austro-Ugarska raspala.
Sjedinjenjem Vojne krajine 1881. povećao se broj Srba u Hrvatskoj. To
su bili potomci spomenutih Vlaha - stočara koji su za turske agresije
naseljavani u hrvatskim zemljama, a tijekom 19. st. su zbog iste
grko-istočne vjere prihvatili srpsku nacionalnu pripadnost. Oni su
zahtijevali podjelu suvereniteta s Hrvatima, te kulturnu i političku
autonomiju. Jedan njihov dio, na poticaj iz Srbije, radio je na
odvajanju bivših teritorija Vojne krajine i na njenom sjedinjenju s
Kraljevinom Srbijom. Bio je to dobro poznati velikosrpski program u
koji su oni osim dijelova Hrvatske uključivali Bosnu i Hercegovinu,
kneževinu Crnu Goru, Makedoniju itd. Ta politička i osvajačka
nastojanja Srba i Srbije, nazvana i tzv. srpskim pitanjem, bila su
uzrokom nestabilnosti na ovom prostoru, a to su ostala i do danas.
Poslije hrvatskog narodnog preporoda nastaju u Hrvatskoj političke
stranke od kojih je najjača Narodna koju vodi poznati biskup Josip
Juraj Strossmayer. Ta stranka radi na prosvjetnom uzdizanju Hrvatske i
okupljanju svih Južnih Slavena oko Zagreba na temelju tzv.
južnoslavenske ideje ili južnoslavenstva. Od 1861. postoji i Stranka
prava koja je za samostalnu hrvatsku državu i protiv nagodbe s
Austrijom, Ugarskom ili Srbijom. U toj političkoj borbi u trokutu
između Beča, Budimpešte i Beograda i nastojanju oko ujedinjenja svih
hrvatskih zemalja u Hrvatskoj je jačala južnoslavenska ideja koja je
bila usmjerena na izlazak iz Austro-Ugarske i formiranje zajedničke
države Južnih Slavena.
Konac 19. i početak 20. st. u Hrvatskoj je
protekao u protumađarskim istupima hrvatske oporbe, npr. 1883. kad su u
Zagrebu zbačeni nezakoniti mađarski grbovi i natpisi, a zatim je čitavu
srednju Hrvatsku zahvatio protumađarski narodni pokret koji je ugušila
vojska. Godine 1895. zagrebački su studenti spalili mađarsku trobojnicu
kao simbol mađarizacije. To su ponovili 1903. i hrvatski seljaci kad je
izbio drugi protumađarski narodni pokret i odstupio ban - mađarizator
grof Khuen Héderváry. Budući su lokalni Srbi u Zagrebu u svom glasilu
"Srbobran" objavili pamflet u kome su navijestili Hrvatima rat do
uništenja, izbile su u Zagrebu 1902. i prve protusrpske demonstracije.
Drugi i narodni pokret 1903. aktualizirao je neriješeno hrvatsko
pitanje u dvojnoj Austro-Ugarskoj. Njega su podržavali Hrvati iz
Dalmacije i Istre koji su bili u sastavu Austrije, a priključili su im
se Slovenci i drugi slavenski narodi u Monarhiji. U toj akciji potpore
Hrvatskoj istaknuli su se hrvatski političari iz Dalmacije, poglavito
Frano Supilo i Ante Trumbić. Oni su 1905. pokrenuli tzv. politiku
"novog kursa" koja je predviđala okupljanje svih oporbenih stranaka,
kako Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i Mađara u Ugarskoj i Talijana
u Monarhiji. Potkraj 1905. sastali su se u Rijeci hrvatski oporbeni
političari i objavili Riječku rezoluciju, a odmah zatim i srpski
političari objavljuju u Zadru svoju Zadarsku rezoluciju. Oni podržavaju
politiku "novog kursa", ali zahtijevaju priznanje Srba kao
konstitutivnog naroda. Odmah zatim oblikuje se Hrvatsko-srpska
koalicija koja dobiva većinu na izborima (1906.). Najuglednija ličnost
Koalicije bio je Hrvat Frano Supilo, ali njega vještom i lukavom
politikom potiskuje hrvatski Srbin Svetozar Pribičević koji radi u
suradnji sa srbijanskom vladom u Beogradu i usmjerava Koaliciju prema
zajedničkoj drzavi sa Srbijom.