Proizvodnja pršuta predstavlja vrlo važno mjesto hrvatske gastronomske ponude, a tome svjedoči i činjenica da po broju certificiranih vrsta stojimo uz bok Italiji i Španjolskoj. Dok susjedna Italija predvodi sa šest zaštićenih vrsta, Španjolska se, poput Hrvatske, može pohvaliti sa čak četiri vrste zaštićenih pršuta. 

Istarski pršut nosi oznaku izvornosti, a krčki, drniški i dalmatinski zemljopisnog podrijetla. Deseci proizvođača svake godine predstavljaju svoje pršute na Danima hrvatskog pršuta, gdje se ova autohtona delicija ocjenjuje u dvije kategorije, istarski i krčki s jedne, te dalmatinski i drniški s druge strane. 

Razlika među dvjema kategorijama je u tehnološkom postupku proizvodnje. Prva dva, naime, ne prolaze fazu dimljenja. Osim toga, svaku od četiri vrste, uz tehnološki postupak, karakteriziraju specifični prirodni potencijali. Istarski pršut suši se bez kože, posoljen i u papru, jake je crvene boje, mekan i umjereno začinjen. Krčkom je, osim morske soli i papra, dodano začinsko bilje, te se tri mjeseca suši na buri, a zrije i do 15 mjeseci. Kod dalmatinskog pršuta koža ostaje na komadu intenzivno posoljenom morskom solju, te se ova vrsta obvezno dimi. Sličan mu je drniški pršut, koji se dimi nešto kraće, te ima blaži okus, a osim soli, sadrži i začinsko bilje. 

Vještina očuvanja svinjskog mesa soljenjem i sušenjem u Hrvatsku se proširila vrlo davno, još iz Starog Rima. S koljena na koljeno učile su se nove metode, te se svako seosko gospodarstvo moglo pohvaliti svojom posebnom delicijom. Tek polovicom prošlog stoljeća proizvodnja pršuta postaje službena. 

Danas se u Hrvatskoj proizvede oko 350 tisuća komada godišnje, što je još uvijek daleko ispod potražnje. Naime, potrošnja u Hrvatskoj doseže i do 700 tisuća komada, te postoji velik potencijal za širenje proizvodnje autohtonih hrvatskih pršuta, a time i dodatne zaštite gastronomske ponude jadranskih regija.