Pod Habsburgovcima

Sadržaj je preuzet s dopuštenjem sa stranica Hrvatskog informativnog centra


Hrvatski sabor se 1494. sastao u hrvatskom gradu Bihaću i zamolio njemačko-rimskog cara Maksimilijana i papu Aleksandra VI. za pomoć u obrani, jer će se, u protivnom morati Hrvati iseliti ili nagoditi s Turcima. Pomoć koja je stizala nije bila dovoljna. Ali, rat je nastavljen, osobito kad je hrvatskim banom postao Petar Berislavić. On je 1513. uz Papinu pomoć potukao tursku vojsku kod Dubice i tako dao nove nade. To je ponovio i 1518. kad je s vojskom prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga hranom i streljivom. Isto je učinio i iduće godine, a 1519. je papa Leon X. dao Hrvatskoj častan naziv predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis). Međutim, iduce godine je Berislavić, koga su nazivali ocem i braniteljem domovine, poginuo u turskoj zasjedi na "Vražjoj gori" (Plješivici).

Od 1521. do 1566. kad je vladao sultan Sulejman II. doživljavala su i Hrvatska i Ugarska najteže poraze u svojoj povijesti i redom gubile brojne gradove i pokrajine. Najprije je 1521. pao Beograd, tada ugarski grad, nazvan slikovito "zlatnim ključem Ugarske" a također i Hrvatske i Slavonije. Osmanlije zauzimaju Srijem, a njihove snage iz Bosne nadiru u Dalmaciju i osvajaju Knin, Sinj i Skradin.

Uzalud je 1522. knez Bernardin Frankopan Ozaljski u Nürnbergu molio pomoć od njemačkog državnog sabora, ona nije stizala. Godine 1525. njegov je sin Krsto Frankopan posljednji put spasio Jajce od pada u smionom pohodu kome se divila ondašnja Europa.

Poslije Hrvatske na red je došla Ugarska. Sultan Sulejman II. poveo je glavninu svoje vojske preko Vukovara i Osijeka na sjever. Sagradili su poznati most na Dravi i preko njega usmjerili svoje napadaje prema habsburškom Beču. Kralj Ludovik II. Jagelović se slabo priredio za obranu, primio je samo pomoć iz Slavonije, a hrvatsku vojsku nije čekao, nego je ušao u boj i doživio 1526. strahoviti poraz kod Mohača na Dunavu. Poslije te katastrofe, koja je značila slom Jagelovića i preustrojstvo hrvatsko-ugarskog kraljevstva, Osmanlije su imale otvoren put prema Budimu i Beču. I Hrvati i Ugri su se nakon toga okrenuli svaki posebno za pomoć Europi. Prva na tom smjeru bila je habsburška Austrija iza koje je stajalo Njemačko Carstvo, također pod Karlom V. Habsburškim.

Budući da je kod Mohača poginuo i posljednji Jagelović - Ludovik II. - kralj Ugarske i Hrvatske, a da je Habsburgovcima već prije bila obećana ta kruna, i da su oni bila jedina realna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu, prirodno je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare. Osim toga, Habsburgovci su već i prije pomagali u obrani Hrvatske jer je preko nje bio otvoren put prema osvajanju austrijskih nasljednih zemalja (Štajerske, Kranjske, Koruške).

Zbog svega toga Hrvati na Cetinu 1527. slobodnom voljom i nezavisno od Ugarske biraju za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburgovca, ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njene stare pravice i slobodu. Na taj način potvrđuju elemente svoje državnosti i status slobodnog kraljevstva. Međutim, dio slavonskog plemstva bira kao i dio ugarskog plemstva za svoga kralja erdeljskog vojvodu Ivana Zapolju. Zbog toga izbija građanski rat koji će potrajati sve do Zapoljine smrti 1540. godine. Za to vrijeme Osmanlije iz Bosne su stalno napadali i zauzeli 1528. Jajce kao prvu crtu obrane Hrvatske, a 1532. kreće glavnina vojske prema Beču. Zaustavio ih je kod Kisega u zapadnoj Ugarskoj Hrvat Nikola Jurišić. Godine 1536. pada Požega - glavni stup obrane Slavonije, a iduće godine i Klis - dotad neosvojiva tvrđava u obrani južne Hrvatske - Dalmacije.

Hrvati su u Habsburškoj Monarhiji sačuvali svoju samoupravu, tj. Sabor kao predstavnika državno-pravne individualnosti hrvatskoga kraljevstva, bana na čelu vlade, ali su u stalnim ratovima izgubili veliki dio svoga povijesnog, nacionalnog teritorija, osobito u istočnoj Slavoniji i Podunavlju, južnu Dalmaciju, Liku, Krbavu i svoje bivše prijestolnice npr. Knin. Venecija je zaposjela gradove Split, Zadar, Šibenik i dr., pa je slobodan bio samo Dubrovnik, ali je i on 1526. morao priznati osmanlijsku vrhovnu vlast i plaćati godišnji danak. Hrvatska je tada, skupa s Ugarskom, bila predstraža, branič srednje Europe, a jedan dio njenog teritorija na granici bio je izuzet iz banske vlasti i od njega uređen obrambeni kordon prema okupiranoj Bosni, nazvan Vojnom krajinom, ili granicom pod izravnom vojničkom upravom iz Graza i Beča. Na stotine tisuća Hrvata odveli su Turci i prodali kao roblje na Istoku, isto tako je velik broj Hrvata pobjegao u austrijske zemlje: u Ugarsku, Italiju, Češku, pa i danas tamo žive njihovi ostaci kao gradišćanski, mađarski, slovački, moravski, rumunjski i talijanski (Molise) Hrvati. Na njihova ognjišta su najprije Osmanlije, a zatim generali Vojne krajine naselili na tisuće neslavenskih Vlaha-stočara i mali broj Srba. Tako je Hrvatska izgubila i dijelove teritorija i više od polovice svog stanovništva. Bivši dijelovi hrvatskog teritorija pripadali su tada trima velesilama toga doba: habsburškoj Austriji, zatim dio koji su zauzeli Osmanlije i obalni pojas na kom su gospodarili Mlečani. Dakle, hrvatski državni teritorij bio je pod upravom Carigrada, Venecije i Beča koji je putem svojih generala upravljao Vojnom krajinom, ali je Hrvatskoj ipak priznavao status kraljevine.

Habsburgovci su skupili veliku vojsku i 1537. nastojali osloboditi Slavoniju, ali je njihov vojskovođa Katzianer teško potučen kod Gorjana. Osmanlije nastavljaju prodore i do 1552. osvajaju Moslavinu, Viroviticu, Čazmu i dolaze do najzapadnije točke, do rijeke Česme. Tu se granica stabilizirala. Hrvati podižu za obranu utvrdu Sisak, a na moru se u Senju utvrđuju uskoci koji su napustili Klis. Godine 1556. su Turci-Osmanlije zauzeli Kostajnicu - nazvanu "vratima Hrvatske". Hrvatska u idućih dva desetljeća gubi Banovinu i umjesto Une posljednja crta obrane prelazi na Kupu gdje dominira utvrda Sisak. U tim protuturskim ratovima svu težinu borbe nosili su hrvatski plemići i velikaši, poglavito Zrinski, Frankopani, Erdödyji i drugi. Oni su svojom upornošću i junaštvom često iznenađivali i tursku i austrijsku stranu i postizali zapažene pobjede koje su davale snagu za nove borbe. Međutim, junački otpor Nikole Šubića Zrinskog u Sigetu (u Ugarskoj) kada je 1566. zadržao i iscrpio golemu osmanlijsku silu i spasio Beč, zadivio je tadašnju Europu. Stoga je dobio laskavi naziv hrvatskog Leonide, a danas ga i Hrvati i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom.

Za obranu Hrvatske i Slavonije od stalnih osmanlijskih upada ustrojene su kapetanije u Senju, Ogulinu, Bihaću, Hrastovici, Žumberku, Ivaniću, Križevcima i Koprivnici i tako je pokriveno područje od mora do Drave. I dok su Hrvati za obranu utvrdili Sisak, Habsburgovci su za te svrhe izgradili Karlovac (1579.). Sve kapetanije u Hrvatskoj uskoro su se uredile kao Karlovačka ili Hrvatska krajina, a u Slavoniji kao Varaždinska krajina. Njihovu upravu i financiranje preuzeli su izravno Habsburgovci, a njihovi generali su upravljali njima iz Graza, a kasnije iz Beča. Bio je to čitav niz, pravi sustav vojničkih utvrda, stražarnica (čardaka) koje su imale obrambenu, ali i dojavnu službu. Isto je uređeno i u južnoj Ugarskoj i Erdelju, a nesto slično su imali Kinezi sa svojim čuvenim zidom, Bizantici s tematskim uređenjem i Rusi s kozačkim naseljima.

Između Hrvatske i Slavonske krajine, u Pokuplju, ostavljen je pojas utvrda pod izravnom vlašću hrvatskog bana, pa je stoga nazvan Banskom krajinom ili danas Banovinom. Kasnije su tu postojale pukovnije ili regimente Glina i Petrinja. Osnovni problem Vojne krajine bilo je financiranje, naoružavanje, ali i naseljavanje pustih područja. Budući da je vojničko-krajiška uprava ta područja izuzela, točnije otela iz vlasti hrvatskog Sabora i bana, ona je od kraja 16. i tijekom 17. st. tu naselila Vlahe kojima je morala dati neke privilegije, npr. 1630. tzv. Vlaški zakon za Varaždinsku krajinu. Vlasi, koji su bili nomadi, grkoistočne vjere, često su se bunili, a austrijska ih je uprava koristila i za pritisak na Hrvate koji su nastojali sačuvati svoja staleška prava.

Bosanski sandžak-beg Ferhad paša počeo je s osvajanjem krajeva između Une i Kupe i u porječju rijeke Gline. Pobijedio je kod Budačkog 1575. pa 1577. zauzeo hrvatske gradove - utvrde: Kladušu, Ostrožac i Zrin, a odmah zatim i Gvozdansko. To je upravo onaj prostor koji se najviše usjekao u središnju Hrvatsku u smjeru Karlovca koji je za obranu odmah zatim podignut. U hrvatskim rukama ostao je u pozadini još samo Bihać s okolicom. Ipak, od 1584. je i hrvatska vojska dobila nekoliko bitaka i najavila konac osmanlijske osvajačke plime. Kad je 1580. Bosna postala pašalukom, Osmanlije se nastoje proširiti i dalje na hrvatsko tlo. To je pokušao islamizirani Hasan paša Predojević koji je odlučio zauzeti Sisak - tada "ključ Hrvatske". Najprije je osvojio Bihać, a zatim podigao na Kupi novu Petrinju, da bi zaobišao Sisak. Ipak, nije uspio uzeti Sisak ni 1592., ni 1593., nego je, naprotiv, doživio sa svojom velikom vojskom katastrofalan poraz na ušću Kupe u Savu, na "sisačkom otoku". Bila je to dotad najveća pobjeda kršćanske vojske i "godina propasti" za Turke - Osmanlije, poglavito Bošnjake, a najveći uspjeh hrvatskog bana Tome Erdödyja koga je slavila čitava katolička Europa. Sisak je tada spasio srednju Hrvatsku, poglavito Zagreb od osvajanja i presijecanja njena teritorija.

Poslije turskog poraza pod Siskom nastavljen je dugogodišnji rat između Habsburgovaca i Osmanlija u kome su djelatno sudjelovali i Hrvati pod svojim banovima. Prvi put su kršćanske snage održale ravnotežu, izborile nekoliko pobjeda, a mirom 1606. Hrvatskoj su vraćeni Čazma, Petrinja i Moslavina. Počelo je povlačenje Bošnjaka i regresija osmanlijskih napadaja. Bio je to, ujedno, znak Vlasima, koji su dotada masovno sudjelovali u njihovim pohodima, da napuste stranu koja je počela gubiti i počnu brojnije seliti na kršćansku, habsburšku stranu, na hrvatski povijesni prostor. Zatišje na istočnoj granici iskoristili su Habsburgovci za ratove u Europi gdje su morali sudjelovati hrvatski plemići, vojnici i krajišnici, npr. u 30-godišnjem ratu od 1618. do 1648. godine. Tu su se istaknuli posebice braća Zrinski, tada najmoćniji hrvatski velikaši i hrvatski banovi. Oni su, kao i čitava Hrvatska, zahtijevali ofenzivu na istoku i vraćanje još uvijek okupiranih hrvatskih prostora, npr. Bosne, poglavito poslije poraza Turaka kod Sv. Gotharda 1664. Tada su Habsburgovci, kao pobjednici, sklopili nepovoljan mir s Osmanlijskim Carstvom. Budući da je mir u Vasvaru potpisan bez znanja i sudjelovanja Hrvata bio je to povod braći Zrinskima da se povežu s ugarskim velikašima i pruže otpor nezakonitim i centralističkim postupcima Habsburgovaca. Zato su zatražili pomoć od Francuske, Poljske, Venecije, Turske, ali su bili iznevjereni, proglašeni uskoro i zavjerenicima a 1671. su ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan, koji su na vladarevu riječ došli u Beč, smaknuti u Bečkom Novom Mjestu (Wienerneustadt) kao veleizdajice, a njihova golema imanja su opljačkana i zaplijenjena. Bio je to slom glasovitih hrvatskih magnata, ujedno i kraj njihova roda.

Osmanlije su posljednji put 1683. skupile golemu vojsku i opkolile Beč, ali su ga ovaj put spasili Poljaci. Turska vojska se povlačila u neredu, a za njom su nastupili Austrijanci, Mađari, Hrvati i drugi. Počeo je veliki rat za oslobođenje u kojem je sudjelovao čitav hrvatski narod, pa je u idućih 15 godina oslobođena čitava Slavonija, Banovina, Lika, Gacka i Krbava. Pojedini su vojskovođe izveli prodore do Sarajeva u Bosni, te čak do Skopja, ali su se morali povući zbog francuskih napadaja na habsburške posjede u Njemačkoj. Unutar bivših osmanlijskih posjeda buknuli su ustanci pokorenih naroda, brojnih hajdučkih družina, a izvana je napredovala hrvatska i carska vojska. U tim borbama istaknuli su se u Slavoniji franjevac Luka Ibrišimović i u Lici svećenik Marko Mesić. Oni su vodili ne samo ustanak, nego okupljali i naseljavali narod na oslobođena područja. Prema prvom povoljnom, zapravo pobjedničkom, miru u Srijemskim Karlovcima 1699. oslobođena je čitava Ugarska. Hrvatska vojska je vratila okupirani dio Slavonije i Srijema, kao i prije spomenuti banovinsko-lički prostor. Hrvatska, koja je osmanlijskim osvajanjima privremeno izgubila četiri petine svoga povijesnog teritorija povećala se tada za više nego dvostruko i imala oko 40.000 km2. Istodobno su brojni muslimani i islamizirani katolici kao i grko-istočni Vlasi optirali u Bosnu i Hercegovinu, a otud je više desetaka tisuća katolika-Hrvata, tzv. Šokaca prešlo Savu i naselilo se u Slavoniji i Podunavlju.

I usprkos tome što je Venecija kao sudionik rata uspjela proširiti "svoje" posjede na štetu hrvatskih povijesnih i etničkih teritorija u Dalmaciji, ipak možemo prihvatiti mišljenje hrvatskog znanstvenika i sudionika u tim zbivanjima Pavla Rittera Vitezovića kako je to bila "Croatia rediviva" (tj. ozivljena Hrvatska).

Budući da Karlo VI. Habsburški nije imao muškog potomka, postojala je mogućnost podjele njegove države. U želji da to spriječi, nastojao je osigurati prijestolje svojoj kćerki Mariji Tereziji. U tome je dinastiji pomogao Hrvatski sabor koji je donio akt nazvan Pragmatičkom sankcijom kojom, nezavisno od Ugarske, priznaje žensku lozu na prijestolju. Tim činom su Hrvati, kao i 1102. i 1527. istupili samostalno, kao kraljevstvo i svojom voljom, a ne silom, izabrali vladara. Tome su se protivili Ugri smatrajući da to mogu samo oni učiniti i u ime Hrvata. Međutim, ipak su 1715. morali priznati kako se Ugarski sabor ne može miješati u poslove Hrvatskog sabora.

Marija Terezija je vodila austrijski nasljedni rat protiv Pruske u kojem su se istaknuli Hrvati pod vodstvom baruna Franje Trenka, a zatim i Sedmogodišnji rat. U oba rata sudjelovali su djelatno hrvatski krajišnici. Kako bi izvukla iz Krajine što više vojnika, Marija Terezija je tijekom nasljednog rata (1746.) dala reformirati hrvatsko-slavonsku Vojnu granicu (krajinu) i preustrojila ih na pukovnije i satnije. Morala je po povijesnom pravu vratiti od Osmanlija oslobođenu Slavoniju pod vlast Hrvatskog sabora i bana (1745.) i obnoviti starodrevni hrvatski županijski sustav.

U unutarnjoj politici Marija Terezija je nastojala provesti mjere tzv. prosvijećenog apsolutizma, ali je provodila i nasilnu centralizaciju, nije sazivala Hrvatski niti Ugarski sabor i upravljala je, kao i njezin sin Josip II., patentima ili privremenim naredbama. Iako je učinila mnogo na području školstva, gospodarstva, pa i uvela urbare putem kojih se uređuju i olakšavaju kmetske feudalne obveze, ipak Hrvatski sabor nije prihvaćao habsburšku centralizaciju i germanizaciju, pogotovo u doba njena sina Josipa II. (1780.-1790.).


Sadržaj je preuzet s dopuštenjem sa stranica Hrvatskog informativnog centra. Tekst je online verzija knjige "Kratka politička i kulturna povijest Hrvatske", autora i urednika dr.sc. Dragutina Pavličevića.
Zahvaljujemo Hrvatskom informativnom centru na ustupljenom materijalu.