Dubrovačka Republika

Pojačani pomorski promet između istoka i zapada, potaknuo je u 12. i 13. stoljeću razvoj pomorsko-trgovačkih središta na Mediteranu i Jadranu, što je značilo i razvoj Dubrovnika. Budući da se Dubrovnik Zadarskim mirom na kraju 14. stoljeća uspio osloboditi mletačke vlasti, počeo je napredovati puno brže i lakše nego ostali dalmatinski gradovi. Grad je već u 14. i 15. stoljeću, uz Veneciju i Anconu, bio najznačajnije pomorsko-trgovačko središte na Jadranu. Također u 15. stoljeću, potpuno je izgrađen državnopravni položaj Dubrovačke Republike. Vlast su činili Veliko vijeće vlastele, Vijeće umoljenih i Malo vijeće, te knez koji se birao svaki mjesec.

Svoje zlatno doba, Republika je doživjela u 16. stoljeću. Tada zahvaljujući svojem višestoljetnom trudu i radu, Dubrovčani postaju svjetski poznati i traženi prijevoznici tereta s vrlo razgranatim pomorsko-trgovačkim poslovanjem. To je stoljeće u kojemu se drvene građevine mijenjaju kamenima, Grad se nadograđuje, modernizira i urbanizira, humanistički duh je na vrhuncu, cvjeta i književnost te su građani materijalno situirani. To je stoljeće stvaranja nekih od najvećih imena hrvatske književnosti kao Marina Držića, Ivana Gundulića, ali i velikog napretka znanosti uz rad Ruđera Boškovića.

Velika kriza pomorstva na Mediteranu u 17. stoljeću, nije zaobišla i dubrovačku pomorsku trgovinu. Veliki i razarajući potres 1667. godine uništio je većinu Grada, usmrtio mnogobrojno stanovništvo te doveo Dubrovačku Republiku u tešku borbu za opstanak i očuvanje toliko voljene i stoljećima pomno njegovane nezavisnosti. Novo stoljeće donosi Dubrovniku priliku da obnovi gospodarstvo, pomorsku trgovinu te ostane neutralna i politički mudra kako je i bila mnoga stoljeća prije. No dolazak Napoleona na vlast i moćna Francuska ukidaju Dubrovačku Republiku koncem siječnja 1808. godine. Na Bečkom kongresu 1815. godine odlučeno je da se dubrovačka regija pripaja ostatku Dalmacije i Hrvatske, te od tada dijele zajedničku političku sudbinu i vlast.

Pročitajte više: