Jedno od najpoznatijih, ne samo u hrvatskoj, već i u svjetskoj arheološkoj literaturi, nalazišta neandertalaca svakako jest lokalitet Hušnjakovo brdo u Krapini. Priča o njegovom otkriću vraća nas na sam kraj 19. st. Naime, tamošnji učitelj Stjepan Rehorić 1895. god., u naslagama pijeska koji se vadio za građevinske potrebe, zamjećuje kosti davno izumrlih životinja. Prikupio ih je i poslao Dragutinu Gorjanoviću-Krambergeru, tadašnjem ravnatelju Geologijsko-paleontologijskog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu i sveučilišnom profesoru. Profesor na nalazište dolazi u kolovozu 1899. god., da provjeri o čemu je riječ, te ubrzo pronalazi ljudski zub. Odmah je shvatio da ˝stoji kraj prastarog čovječjeg naselja, kakovo još do onda nije bilo poznato u našoj domovini˝. Odmah zaustavlja uništavanje nalazišta i započinje iskopavanja koja su trajala sve do 1905. god. Zbirka prikupljenih nalaza sadrži tisuću ostataka kostura fosilnih ljudi, nešto veći broj kamenih izrađevina, te preko tri tisuće životinjskih kostiju. Važnost samog istraživanja lokaliteta leži i u Krambergerovoj metodologiji. Kako bi dokazao istu starost ljudskih kostiju i ostataka izumrlih životinja s lokaliteta, koristio se testom fluora u kostima, a bio je i prvi znanstvenik koji koristi tada još nov izum, rendgenski aparat, za analizu kostiju. Naposlijetku, u svojoj knjizi, izravno na njemačkom, a onda i na hrvatskom jeziku, ˝Život i kultura diluvijalnog čovjeka iz Krapine u Hrvatskoj˝ pojašnjava i dokazuje kako se radi o pradavnim ljudima, a ne ˝patološkim stvorenjima˝, kako se nekada tumačilo takve ostatke.

Analiza slojeva pokazuje kako su nataloženi približno 130 000 godina prije sadašnjosti, a analiza, pak ljudskih ostataka upućuje kako je na lokalitetu boravilo osamdesetak jedinki, što Hušnjakovo brdo u Krapini određuje kao najveće nalazište neandertalaca u svijetu.