Vlaho Bukovac (1855. – 1922.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara koji djeluje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ovaj veliki umjetnik proslavio se i izvan granica Hrvatske, a svoj je talent otkrio još u mladosti.
Bukovac je rođen u Cavtatu, a još kao dijete boravio je u Americi. Već s petnaest godina odlučio je početi zarađivati kao mornar. Kada se vratio kući, oslikavajući zidove svoje kuće otkriven je njegov talent, a ubrzo je ponovo otišao u svijet, ovoga puta u Peru gdje je oslikavao vagone. Put ga je nakon toga odveo i u Kaliforniju, a kada se vratio u Europu, pjesnik Medo Pucić i biskup J. J. Strossmayer pomažu mu da ode u Pariz i da se na École des Beaux-Arts školuje za slikara. Godine 1878. izlaže svoja djela u Parizu, a do kraja života imao je izložbe i u drugim gradovima, primjerice u Pešti, Beču, Veneciji i Zagrebu.
Bukovac je jedan od stvaratelja temelje hrvatske moderne, a radio je i s mnogim drugim poznatim umjetnicima, poput Otona Ivekovića. U suradnji s mlađom generacijom umjetnika osniva Društvo hrvatskih umjetnika. Bukovac je bio član mnogih umjetničkih društava, pa tako i Jugoslavenske (kasnije Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti. Od 1903. pa do kraja života Bukovac radi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, a 1918. godine bio je član češke delegacije na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu.
Iako je velik dio svog života proveo u inozemstvu, Bukovac se uvijek vraćao u svoj rodni Cavtat gdje je i pokopan. Njegov opus uključuje mnoge portrete, aktove, pejzaže i vedute, a među najpoznatijim djelima su Gundulićev san, Isus prijatelj malenih, Magdalena, portret srpske kraljice Natalije Obranović te svakako Hrvatski narodni preporod – slika na svečanom zastoru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Saznajte više:
