Višeglasno pjevanje bez pratnje instrumenata predstavlja klapsko pjevanje, tradiciju koja se od polovice 19. stoljeća vezuje uz krajnji jug Hrvatske. Ipak, dalmatinska klapska pjesma dobila je svoje nasljednike i na sjevernom Jadranu, a sa seobom se popularizirala i u unutrašnjosti Hrvatske, kao i u dijaspori.

Klapsko pjevanje isključuje pratnju glazbalima, ali i voditelja, te se pjeva tako da pjesmu povede najviši glas, a zatim se uključuju i ostali pjevači. Pojam klapa korijene vuče iz sjevernotalijanskog, konkretno tršćanskog dijalekta, te znači skupina, odnosno grupa. Dugo se ta skupina odnosila na pet do deset muških pjevača, ali s vremenom su se razvile mješovite i ženske klape. Tekstovi klapskih pjesama uglavnom su ljubavni, te su prožeti motivima prirode i zavičaja.

Dok su nekad klape izvodile isključivo tradicionalne napjeve, danas je u njihov repertoar uključen i čitav niz novih skladbi. Taj odmak od korijena i od tradicionalnog klapskog pjevanja zapravo predstavlja festivalski tip klape. Najpoznatiji klapski festival je onaj u Omišu, dok ih se još desetke održava i u ostalim krajevima Hrvatske - u Buzetu, Kaštelima, Murteru, Splitu, Senju, Stobreču, Voloskom, Zagrebu, Skradinu, Mariji Bistrici... Bilo tradicionalno ili festivalsko, klapsko pjevanje svakako se može smatrati čuvarom tradicije i glazbenog narodnog naslijeđa. UNESCO je u prosincu 2012. godine klapsko pjevanje uvrstio na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Jednim od najpopularnijih klapskih nastupa smatra se izvedba klape Campi na pogrebu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.