Ante Starčević, poznat pod nazivom Otac domovine, bio je jedan od najutjecajnih ljudi na hrvatskoj političkoj sceni 19. stoljeća. Početak njegovog djelovanja obilježen je književnim radom. Kao pristaša ilirskog pokreta odjavljivao je pjesme i prozna djela u Danici, Zori dalmatinskoj i Bačkoj vili. Njegove pjesme, feljtoni, kritike, aforizmi i filozofski eseji redovito su bili objavljivani u Narodnim novinama i Nevenu. Stavovi koje je zastupao o hrvatskom jeziku kosili su se s mišljenjem Vuka Karadžića s kojima je često vodio žustre rasprave.

Velika prekretinica u njegovoj karijeri dogodila se 1861. godine kad je zajedno s Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom osnovao Stranku prava. Iste godine postao je zastupnik Hrvatskog sabora gdje je zagovarao ideje koje su se temeljile na slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj: „Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku“. Hrvatsku je zamišljao kao liberalnu državu sukladno idejama Francuske revolucije. Nacionalno jedinstvo htio je ostvariti na način da Stranka prava postane i ostane otvorena za sve slojeve hrvatskog društva i sve postojeće vjeroispovijesti. Također je zagovarao smanjenje utjecaja crkve na politiku, zbog čega je često bio osuđivan.

Pokrenuo je prvi političko-satirični list u Hrvatskoj pod nazivom Zvekan. Uhićen je i zatvoren nakon Rakovičke bune 1871. godine, a Stranka prava je raspuštena. Sedam godina nakon ponovno postaje zastupnikom Hrvatskog sabora te ostaje na toj funkciji sve do smrti. Stranku prava napustio je 1895. godine zbog unutarstranačkih sukoba, a već iste godine pokreće Čistu stranku prava zajedno s Eugenom Kumičićem, Milom Starčevićem i Josipom Frankom.

Umro je 1896. godine u Starčevićevom domu u Zagrebu koji je bio izgrađen narodnim prilozima i njemu predan godinu ranije. Svojim brojnim književnim djelima i ustrajnim radom u politici postavio je temelje suvremene neovisne hrvatske države zbog čega je prozvan Ocem domovine.