Kultura i umjetnost

Najstarije hrvatske slike potječu iz 11. stoljeća, te su od tada hrvatski umjetnici prisutni na međunarodnoj kulturnoj sceni.

Na izmaku bidermajera Vjekoslav Karas svojim portretima obilježava početak novovjekovnoga hrvatskog slikarstva. U Dalmaciji dolazi do stagnacije, uvjetovane političkim prilikama (pad Dubrovačke Republike, austrijska okupacija), a u sjevernoj Hrvatskoj Zagreb postaje žarištem narodnog buđenja i nastojanja za svestranim kulturnim razvojem, koji obuhvaća i likovne umjetnosti. U posljednjim desetljećima XIX. st. javlja se nekoliko nadarenih slikara, školovanih u inozemstvu, među kojima su portretist i pejzažist F. Quiquerez te predstavnik idiličkoga žanra N. Mašić. Kipar I. Rendić radi spomenike za gradove i groblja (Gundulić, Preradović, Kačić). God. 1892. dolazi u Zagreb Vlaho Bukovac, već afirmiran u svijetu, i svojim temperamentom i agilnošću unosi nove poticaje. Radi povijesne i alegorijske kompozicije, portrete i studije; svoj virtuozno asimilirani pariški akademski način obogaćuje svijetlom plenerističkom paletom. Celestin Medović zastupa sakralnu i povijesnu kompoziciju, kojoj Bela Čikoš-Sesija daje koloristički bogatiju fakturu. Ovom krugu pripadaju marinist i grafičar Menci Cl. Crnčić i pejsažisti F. Kovačević i Slava Raškaj.

Kiparstvo ima predstavnike u R. Frangešu, koji radi u širokom rasponu između nastojanja za monumentalnošću (spomenici) i slikovitošću (plakete), i u R. Valdecu, autoru realističkih poprsja (Strossmayer, Rački). Ti slikari i kipari istupaju zajednički od 1898. na izložbama Hrvatskog salona, a djeluju i kao prvi nastavnici u Umjetničkoj školi, osnovanoj 1907.

U početku XX. st. odrazuju se u hrvatskom slikarstvu nova europska likovna strujanja. Slikarstvo Emanuela Vidovića znači oslobađanje od shema akademizma. Još odlučnije polaze novim putovima, usvajajući tonsku modelaciju, Josip Račić i Miroslav Kraljević, koji su u svojim kratkim životima uspjeli ostvariti djela presudna za daljnji likovni razvoj. S njima su na münchenskoj akademiji studirali V. Becić i O. Herman. U grafici se usavršio T. Krizman, koji je proizašao iz bečke secesije. Već prije I. svjetskog rata osnivaju se društva Lada i Medulić, a poslije Proljetni salon. Medulićevci nastoje likovno izraziti nacionalni mit i zahvaćaju teme iz narodne legende, poezije i povijesti. Njihov je glavni predstavnik kipar Ivan Meštrović, koji se svojim snažnim realizacijama ubrzo probio do svjetskoga glasa. Nacionalne teme zaokupljaju slikara M. Račkoga, koji ilustrira i Dantea. U skulpturi se afirmiraju T. Rosandić, medaljer I. Kerdić i animalist B. Dešković, a među slikarima nove generacije Lj. Babić i J. Miše.

Utjecaj austrijsko-podunavske sredine na naš kulturni razvoj prestaje 1918. Orijentaciju bečko-münchensku zamijenit će likovno usmjerivanje prema Parizu, što su ga inaugurirali već J. Račić i M. Kraljević.

Neposredno poslije I. svjetskog rata likovnu aktivnost reprezentira Proljetni salon s povremenim izložbama pojedinih umjetnika. Na Umjetničkoj akademiji djeluju predstavnici slikarskog akademizma M. Cl. Crnčić, B. Čikoš-Sesija i F. Kovačević te medaljer I. Kerdić. Grafiku poučava T. Krizman, a slikarstvo V. Becić i Lj. Babić. Meštrović obrađuje motive iz narodne poezije i legende, teme biblijske i simboličke, radi velike spomenike (Grgur Ninski, Strossmayer, Marulić). Nove vrijednosti daju kiparstvu F. Kršinić, virtuozni modelator ženskih likova u mramoru (posebno motivi materinstva i glazbe), te M. Studin. Krajem 20-ih godina izbija nadarenost i snaga Antuna Augustinčića; 30-ih godina u kiparstvu se afirmiraju i Vanja Radauš, G. Antunac i I. Lozica. U razdoblju između dva rata dolazi do previranja i polarizacije u pitanjima o bitnim zadacima likovnog izraza. U fazi grozničavih traženja, koja su zahvatila zapadnoeuropski likovni svijet poslije kataklizme 1918, i u našu sredinu prodiru tendencije ekspresionizma i kubizma, koje se zamjećuju u početnim fazama rada M. Tartaglie, Z. Šulentića, V. Gecana, Đ. Tiljka i M. Trepše.

U duhu ideologije (lijeve) Zemlje osnovao je Krsto Hegedušić 1930. u podravskom selu Hlebine slikarsku školu, kojoj su glavni predstavnici Ivan Generalić, F. Mraz i M. Virius. Arhitektura, nastavljajući reformatorsko djelovanje V. Kovačića, dolazi do suvremenih koncepcija u projektima i realizacijama mnogih arhitekata nove generacije. U ratnom vihoru (1941-45.) dolazi do slikarskoga zastoja; uvjerljivu dokumentaciju razdoblja ostvaruju A. Augustinčić, V. Radauš, M. Detoni, Edo Murtić.

Za širenje apstrakcije posebno je značajna pojava grupe Exat 51, koju su osnovali slikari i arhitekti u Zagrebu 1951. U poslijeratnom razdoblju snažno se afirmira naivna umjetnost, koja doživljuje međunarodna priznanja. Izložbom Novih tendencija (1961.) umjetnički život se razvija u znaku drugoga avangardizma. Tematiziraju se različiti fenomeni: ambijentalna i konceptualna umjetnost, performans. Druga polovica 70-ih donijela je sferu "nove umjetničke prakse". Istodobno se Biafra zauzima za angažiranu umjetnost. U širokoj struji nove figuracije dolazimo do kraja osmoga desetljeća, što je vrijeme puta u tzv. novu sliku.

Početak 80-ih u hrvatskom kiparstvu donosi dva suprotno pozicionirana smjera: minimalizam i novu figuraciju. Elemente pop-arta nose djela Z. Lončarića, V. Lipovca, Marije Ujević. Biafra ostvaruje sfere nove figuracije. Tendenciju primarnih formi provodi I. Kožarić. Nova generacija, K. Kovačić, P. Bogdanić i drugi, traži nov izazov na razini elementarnih slobodnih oblika.

Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija
culturenet.hr: Likovne umjetnosti
Pregled hrvatskog kulturnog prostora, povijesti hrvatske umjetnosti i spomenika kulturne baštine, autora prof. Radovana Ivančevića.