Najstarije hrvatske slike potječu iz 11. stoljeća, te su od tada hrvatski umjetnici prisutni na međunarodnoj kulturnoj sceni.
Na izmaku bidermajera Vjekoslav Karas svojim portretima obilježava početak novovjekovnoga hrvatskog slikarstva. U Dalmaciji dolazi do stagnacije, uvjetovane političkim prilikama (pad Dubrovačke Republike, austrijska okupacija), a u sjevernoj Hrvatskoj Zagreb postaje žarištem narodnog buđenja i nastojanja za svestranim kulturnim razvojem, koji obuhvaća i likovne umjetnosti. U posljednjim desetljećima XIX. st. javlja se nekoliko nadarenih slikara, školovanih u inozemstvu, među kojima su portretist i pejzažist F. Quiquerez te predstavnik idiličkoga žanra N. Mašić. Kipar I. Rendić radi spomenike za gradove i groblja (Gundulić, Preradović, Kačić). God. 1892. dolazi u Zagreb Vlaho Bukovac, već afirmiran u svijetu, i svojim temperamentom i agilnošću unosi nove poticaje. Radi povijesne i alegorijske kompozicije, portrete i studije; svoj virtuozno asimilirani pariški akademski način obogaćuje svijetlom plenerističkom paletom. Celestin Medović zastupa sakralnu i povijesnu kompoziciju, kojoj Bela Čikoš-Sesija daje koloristički bogatiju fakturu. Ovom krugu pripadaju marinist i grafičar Menci Cl. Crnčić i pejsažisti F. Kovačević i Slava Raškaj.
Kiparstvo ima predstavnike u R. Frangešu, koji radi u širokom rasponu između nastojanja za monumentalnošću (spomenici) i slikovitošću (plakete), i u R. Valdecu, autoru realističkih poprsja (Strossmayer, Rački). Ti slikari i kipari istupaju zajednički od 1898. na izložbama Hrvatskog salona, a djeluju i kao prvi nastavnici u Umjetničkoj školi, osnovanoj 1907.
U početku XX. st. odrazuju se u hrvatskom slikarstvu nova europska likovna strujanja. Slikarstvo Emanuela Vidovića znači oslobađanje od shema akademizma. Još odlučnije polaze novim putovima, usvajajući tonsku modelaciju, Josip Račić i Miroslav Kraljević, koji su u svojim kratkim životima uspjeli ostvariti djela presudna za daljnji likovni razvoj. S njima su na münchenskoj akademiji studirali V. Becić i O. Herman. U grafici se usavršio T. Krizman, koji je proizašao iz bečke secesije. Već prije I. svjetskog rata osnivaju se društva Lada i Medulić, a poslije Proljetni salon. Medulićevci nastoje likovno izraziti nacionalni mit i zahvaćaju teme iz narodne legende, poezije i povijesti. Njihov je glavni predstavnik kipar Ivan Meštrović, koji se svojim snažnim realizacijama ubrzo probio do svjetskoga glasa. Nacionalne teme zaokupljaju slikara M. Račkoga, koji ilustrira i Dantea. U skulpturi se afirmiraju T. Rosandić, medaljer I. Kerdić i animalist B. Dešković, a među slikarima nove generacije Lj. Babić i J. Miše.
Utjecaj austrijsko-podunavske sredine na naš kulturni razvoj prestaje 1918. Orijentaciju bečko-münchensku zamijenit će likovno usmjerivanje prema Parizu, što su ga inaugurirali već J. Račić i M. Kraljević.
Neposredno poslije I. svjetskog rata likovnu aktivnost reprezentira Proljetni salon s povremenim izložbama pojedinih umjetnika. Na Umjetničkoj akademiji djeluju predstavnici slikarskog akademizma M. Cl. Crnčić, B. Čikoš-Sesija i F. Kovačević te medaljer I. Kerdić. Grafiku poučava T. Krizman, a slikarstvo V. Becić i Lj. Babić. Meštrović obrađuje motive iz narodne poezije i legende, teme biblijske i simboličke, radi velike spomenike (Grgur Ninski, Strossmayer, Marulić). Nove vrijednosti daju kiparstvu F. Kršinić, virtuozni modelator ženskih likova u mramoru (posebno motivi materinstva i glazbe), te M. Studin. Krajem 20-ih godina izbija nadarenost i snaga Antuna Augustinčića; 30-ih godina u kiparstvu se afirmiraju i Vanja Radauš, G. Antunac i I. Lozica. U razdoblju između dva rata dolazi do previranja i polarizacije u pitanjima o bitnim zadacima likovnog izraza. U fazi grozničavih traženja, koja su zahvatila zapadnoeuropski likovni svijet poslije kataklizme 1918, i u našu sredinu prodiru tendencije ekspresionizma i kubizma, koje se zamjećuju u početnim fazama rada M. Tartaglie, Z. Šulentića, V. Gecana, Đ. Tiljka i M. Trepše.
U duhu ideologije (lijeve) Zemlje osnovao je Krsto Hegedušić 1930. u podravskom selu Hlebine slikarsku školu, kojoj su glavni predstavnici Ivan Generalić, F. Mraz i M. Virius. Arhitektura, nastavljajući reformatorsko djelovanje V. Kovačića, dolazi do suvremenih koncepcija u projektima i realizacijama mnogih arhitekata nove generacije. U ratnom vihoru (1941-45.) dolazi do slikarskoga zastoja; uvjerljivu dokumentaciju razdoblja ostvaruju A. Augustinčić, V. Radauš, M. Detoni, Edo Murtić.
Za širenje apstrakcije posebno je značajna pojava grupe Exat 51, koju su osnovali slikari i arhitekti u Zagrebu 1951. U poslijeratnom razdoblju snažno se afirmira naivna umjetnost, koja doživljuje međunarodna priznanja. Izložbom Novih tendencija (1961.) umjetnički život se razvija u znaku drugoga avangardizma. Tematiziraju se različiti fenomeni: ambijentalna i konceptualna umjetnost, performans. Druga polovica 70-ih donijela je sferu "nove umjetničke prakse". Istodobno se Biafra zauzima za angažiranu umjetnost. U širokoj struji nove figuracije dolazimo do kraja osmoga desetljeća, što je vrijeme puta u tzv. novu sliku.
Početak 80-ih u hrvatskom kiparstvu donosi dva suprotno pozicionirana smjera: minimalizam i novu figuraciju. Elemente pop-arta nose djela Z. Lončarića, V. Lipovca, Marije Ujević. Biafra ostvaruje sfere nove figuracije. Tendenciju primarnih formi provodi I. Kožarić. Nova generacija, K. Kovačić, P. Bogdanić i drugi, traži nov izazov na razini elementarnih slobodnih oblika.
Pročitajte više:
